Bileća

U januaru 1992. godine, u općini Bileća, naloženo je svim policajcima da nose oznake koje pokazuju njihovu lojalnost republici bosanskih Srba, a policajci Bošnjaci, koji su to odbili učiniti, otpušteni su. Tokom 1992. otpušteno je još mnogo Bošnjaka.

(para. 608. Krajišnik, str. 224)

I prije aprila 1992. godine, Bošnjaci u Bileći su bili zastrašivani od strane srpskog stanovništva koje je nosilo oružje, a po općini su postavljeni kontrolni punktovi i uvedena su ograničenja kretanja stanovnika bošnjačke nacionalnosti.

(para. 608. Krajišnik, str. 224)

Kampanja hapšenja koju su provodili pripadnici MUP-a i paravojnih snaga, pljačkanje i uništavanje imovine i kulturnog naslijeđa Bošnjaka, premlaćivanja i napadi u zatočeničkim centrima i ograničavanje kretanja, predstavljali su napad na civilno stanovništvo, koje je identifikovano kao Bošnjaci iz Bileće i da je napad bio rasprostranjen i sistematski. (para. 975. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 315.)

(para. 975. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 315.)

Zatočenici u Bileći su bili zatvoreni u pet zatočeničkih centara (kasarna Moše Pijade, Policijska stanica Bileća, zgrada iza objekta policije, zatvor u Bileći, Đački dom) a policajci iz Bileće, koji su bili zaduženi za te zatočeničke centre, držali su zatočenike u nehumanim uslovima– bez dovoljno prostora, hrane vode i nisu obezbijedili zdravstvenu njegu.

(para. 969. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 313) (para. 609-612, 797-799. Krajišnik, str. 224–225., 288–289.)

Bošnjaci koji su bili zatočeni u Bileći su mučeni, nad njima su činjena druga nehumana djela, prisilno su premještani i deportirani, a srpske snage su pljačkale njihovu imovinu.

(para. 981. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 316.-317.)

Žrtve zločina nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima, a zatočenici su bili civili.

(para. 974. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 315.)

Pripadnici MUP-a i pripadnici “Belih orlova“ su 10. juna 1992. uhapsili oko 140 Bošnjaka iz Bileće i obližnjih sela, neki od uhapšenih su bili zatočeni do 4. oktobra 1992. godine, dok su drugi bili u zatočenju do 17. decembra 1992. godine.

(para. 967. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 313.)

Policajci i naoružani muškarci su 10. juna 1992. uhapsili šestoricu Bošnjaka, iako tokom pretresa kod njih ništa nisu pronašli.

(para. 967. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 313.)

Nakon početka operacija hapšenja ,10. juna 1992. godine, “srpske snage“ su oduzimale bošnjačku imovinu, između ostalog tako što su zatočenike primoravale da ostave svoje stanove, postavljajući im to kao uslov da ih oslobode, i spalile kuće u više bošnjačkih sela u općini Bileća, te postavile kontrolne punktove i uvele restrikcije kretanja bošnjačkih stanovnika.

(para. 968. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 313.)

Policajci, kao i pripadnici paravojnih formacija, sistematski su i redovno tukli zatočenike, podvrgavali ih elektrošokovima, napadali ih gasom, verbalno ih zlostavljali i prijetili im puškama i noževima, a takvim postupanjem zatočenicima su nanesene teške tjelesne i duševne patnje i trpjeli su dugotrajne posljedice po zdravlje.

(para. 970. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 314.)

Pripadnici paravojnih formaicja su imali pristup zatočeničkim centrima koje je čuvala policija, gdje su tukli zatočenike.

(para. 973. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 315.)

Policajci su 11. oktobra 1992. pretukli jednog zatočenika u Policijskoj stanici u Bileći, koji je umro nekoliko sati nakon premlaćivanja, kao i još jednog zatočenika tokom 1992. koji je preminuo od premlaćivanja.

(para. 971. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 314.), (para. 614, 718. Krajišnik, str. 226. i 262.)

Bošnjaci su otišli iz Bileće usljed kampanje hapšenja, zastrašivanja i pljačkanja, te uništavanja njihove imovine i vjerskih objekata, koju su srpske snage provodile od 10. juna 1992. do decembra 1992., a zaključeno je da su policijske i civilne vlasti u Bileći učestvovale u organizaciji konvoja kojima su odvezeni iz općine.

(para. 972. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 315.)

Tri džamije su eksplozivom uništene u Bileći, a kasnije demolirane teškim mašinama, s tim da nije utvrđeno da li su uništene tokom 1992.godine.

(para. 613. Krajišnik, str. 225)

Konstatirano je da su i prije aprila 1992., a i kasnije, Bošnjaci u Bileći zastrašivani, a po općini su postavljeni punktovi i uvedena ograničenja kretanja stanovnika bošnjačke nacionalnosti.

(Goran Vujović i ostali, str. 52., para 84.)

Vojne, policijske i paravojne jedinice Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Republike Srpske, izvele su širok i sistematičan napad na civilno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo u Bileći (u predmetu Boris Bošnjak i ostali Sudsko vijeće nije našlo utvrđenim van razumne sumnje postojanje širokog i sistematičnog napada za općinu Bileća) od polovine juna do kraja 1992. koji se manifestirao zatvaranjem, deportacijom, ubijanjem, mučenjem, prisilnim nestankom osoba i drugim nečovječnim djelima.

(drugostepena presuda Krsto Savić, str. 4-5., 23., 37., para. 27., 69.), (Goran Vujović i ostali, str. 6-7., 50., 63-64., para. 75., 128-130.)

Od druge polovine juna do kraja 1992. srpska policija je hapsila vojno sposobne muškarce koje su držali zatočene u logorima koje su formirali u prostorijama SJB Bileća i prostorijama “Đačkog doma“, gdje je zatočeno oko 150 Bošnjaka. Oko 5. oktobra 1992. približno polovina zatočenika u pratnji policije je sa članovima svojih porodica bila deportirana u Crnu Goru.

(drugostepena presuda Krsto Savić str. 6., 66., para. 151.), (Goran Vujović i ostali, str. 7., 101., 102., para. 297., 299.)

Zarobljenici se smještaju u prostorije PS Bileća, odnosno u zgradu Starog zatvora iza zgrade policije, te u objekat “Đački dom“ u Bileći.

(para. 122., 245-246. Goran Vujović i ostali, str. 61., 90-91.)

Uhapšeni muškarci su bili sa šireg područja Bileće, kao što su okolna sela Orahovica, Plane, Đeče, Selišta, Babe i druga, kao i iz samog grada Bileća.

(para. 122. Goran Vujović i ostali, str. 61.)

Nesporno je zaključeno da niti jedno od uhapšenih lica nije bilo uniformirano ni naoružano, niti je poduzimalo aktivno učešće u bilo kakvim neprijateljstvima.

(para. 133. Goran Vujović i ostali, str. 64.)

Zaključeno je kako je veliki broj uhapšenih premlaćivan i udaran prilikom privođenja.

(para. 255. Goran Vujović i ostali, str. 93)

Zatočenici su u policijskim prostorijama i Đačkom domu bili smješteni u nehumanim uslovima, pretrpanim prostorijama bez kreveta, izgladnjivani su, bez mogućnosti normalnog zadovoljenja higijenskih i potreba za ostvarivanje medicinske pomoći, što je uticalo na njihovo zdravlje.

(Goran Vujović i ostali, str. 7,. 105., para. 314.)

Čuvari su zatočenike mučili, te izlagali teškim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima, nanoseći im povrede.

(Goran Vujović i ostali, str. 8-9., 122., 123., para. 386., 389.)

Jedan zatočenik je preminuo u zgradi policije od povreda koje su mu tokom oktobra nanijeli policajci.

(Goran Vujović i ostali, str. 8., 118., para. 366-368.)

Policajci u Đačkom domu su zatočenike zlostavljali i tako što bi im na određene dijelove tijela stavljali štipaljke koje su putem žičanog kabla bile spojene na neki induktorski uređaj, nakon čega bi kroz žice puštali struju.

(Goran Vujović i ostali, str. 8., 122., para. 386.)

Stanovnik sela Đeče je pretučen i odveden u policiju, gdje je nastavljeno njegovo fizičko zlostavljanje do kraja septembra 1992., a prethodno je natjeran da zapali svoju kuću.

(Goran Vujović i ostali, str. 9., 132., para. 434.)

Neki od zatočenika su prilikom premlaćivanja u prostorijama SJB Bileća gubili svijest, a najčešće su udarani palicama, rukama, nogama, nerijetko i oružjem.

(Goran Vujović i ostali, str. 10-12., 13-14., 132-148., para. 436-518.)

U augustu 1992. kroz prozore zgrade Starog zatvora iza policijske stanice su ubacivane dimne bombe, usljed čega je došlo do zapaljenja deka i odjeće zatočenika, nakon čega je pucano iz vatrenog oružja kroz prozore po unutrašnjosti ćelija, a tom prilikom su nanesene povrede najmanje četvorici zatočenika. Dimne bombe i pucanje kroz prozore po unutrašnjosti ćelija gdje su bili zatočenici je ponovljeno i u Đačkom domu.

(Goran Vujović i ostali, str. 12., 155-156., para. 553.)

Nakon što je oko 100 zatočenih osoba sa svojim porodicama deportirano u Crnu Goru početkom oktobra 1992., preostali dio zatočenih osoba iz Bileće je pušten u drugoj polovini decembra 1992. godine .

(Goran Vujović i ostali, str. 7., 99., 101., para. 280., 284., 293., 297.)

U okviru kasarne Moše Pijade u Bileći je Jugoslovenska narodna armija (JNA) formirala vojni zatvor krajem 1991. koji je kasnije dobio namjenu zatočeničkog logora kroz koji je od maja pa do 18. augusta 1992. prošao veliki broj zatočenih lica, u najvećoj mjeri civila nesrpske nacionalnosti s područja Mostara, Nevesinja, Gacka i Stoca.

(para. 336. Boris Bošnjak i ostali, str. 119-120.)

Desetine civila su boravili u nehumanim uslovima, podvrgnuti psihičkom i fizičkom zlostavljanju i nečovječnom postupanju.

(para. 336., 370-371. Boris Bošnjak i ostali, str. 119-120, 128-129.)

Zatočenici su boravili u zagušljivim prostorijama bez zraka, koje su bile prenatrpane, sa izuzetno malo hrane i vode za piće, nisu mogli koristiti WC prema potrebi i nisu imali adekvatnu medicinsku pomoć.

(para. 385. Boris Bošnjak i ostali, str. 133.)

Zbog uslova koji su vladali u ovom logoru nastupila je smrt najmanje četvorice zatočenika koji su u Bileću dovezeni u lošem stanju, dok je u kasarni nastavljeno njihovo premlaćivanje.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 7-8., 136., para. 396-398.)

Batine su zatočenici dobijali već po dolasku u logor u kasarni “Moša Pijade“ pri silasku sa kamiona kojim su dovezeni, gdje ih je obično dočekivao “špalir“ vojnika, a maltretiranje se nastavljalo u unutrašnjosti objekta.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 12., 204-206., 232., para. 625-631., 712.)

Premlaćivanja zatočenika su vršena u i ispred prostorija u kojima su boravili, te prilikom odlaska i vraćanja iz toaleta. Stražari su zatočenike udarali neselektivno po svim dijelovima tijela – pesnicama, nogama i palicama, nanoseći im nesumnjivo jake fizičke bolove, ali i psihičke, kako onim koji su premlaćivani, tako i ostalim zatočenicima koji su morali to da gledaju i očekuju trenutak kada će i sami doći na red za premlaćivanje, što je kod svih stvaralo strah za život, te jaku psihičku bol usljed stalnog iščekivanja da li će i oni biti premlaćeni.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 7-8., 136-137., 232., para. 399., 712.)

Jednom od zatočenika su nakon premlaćivanja zabili u prsa, u predio ispod srca, injekciju sa bijelom tekućinom neutvrđenog sadržaja, te mu i plamenom upaljača pržili ruku, dok su drugog, koji u više navrata pretučen, primoravali da ima seksualni odnos sa ženom, duševno oboljelom osobom, koja je bila u kasarni i koju su maltretirali i zlostavljali, te kada je ovaj to odbio, počeli su ga udarati u glavu.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 8-9., 143-145., 151-153., para. 425., 427., 441-445.)

Na neke od zatočenika, nakon što bi palicom bili udarani u glavu i ostale dijelove tijela, prislanjana je električna palica kroz koju je puštana struja, te su i zbog toga trpjeli bolove.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 9-14., 178., 184., 217., 226., para. 539., 559., 667., 696.)

Zatočeniku koji je najmanje deset dana zaredom u julu 1992. pretučen u ovom objektu je od udarca drškom pištolja u sljepoočnicu slomljena kost u glavi.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 9., 162., para. 476.)

Nakon što je 15 dana uzastopno premlaćivan, jedan zatočenik je izveden napolje, gdje je ponovo tučen i gdje mu je naređeno da stane pred zid, dok je sa druge strane bio postavljen “streljački vod“, stvarajući uvjerenje da će biti strijeljan. Premlaćivanje ovog zatočenika je u kontinuitetu trajalo najmanje 15 dana.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 11., 185-187., para. 564-570.)

Jedan zatočenik je teško pretučen tokom augusta 1992., poslije davanja intervjua o boravku u logoru.

(Boris Bošnjak i ostali, str. 11-12., 197., para. 605.)

Prilikom premlaćivanja jednog zatočenika, ispaljen je hitac iz pištolja koji je ranio drugog zatočenika, usljed čega je ostao nepokretan.

(para. 501-503. Boris Bošnjak i ostali, str. 168.)

Civil nesrpske nacionalnosti koji je bio zatočen u podrumu kasarne “Moše Pijade“ je fizički zlostavljan i pretučen palicom tokom juna 1992. od strane pripadnika Vojske Republike Srpske.

(N. Dž. str. 1-2., 5-7.)

U kasarni “Moše Pijade” je bilo zatvoreno civilno nesrpsko stanovništvo.

(N. Dž. str. 1-2., 5-7.)