Goržade

Rat u Goraždu počeo je 4. maja 1992. godine, od kada je grad bio u blokadi, a u julu 1992. se u njemu nalazilo i oko 30.000 izbjeglica iz okolnih područja.

(para. 82. Ibro Merkez i ostali, str. 42.), (para. 71. Ahmet Sejdić, str. 33.)

Granatiranje Goražda se dešavalo svakodnevno i grad je bio u haotičnoj situaciji.

(para. 230. Ibro Merkez i ostali, str. 77.)

Nakon 4. maja 1992. raste napetost među stanovništvom naselja Lozje (Kokino Selo), usljed čega dolazi do odvajanja stanovnika, njihovog naoružavanja po različitim osnovima, poslije čega oni počinju čuvati straže.

(para. 396. Dragan Šekarić, str. 87.)

Srpske snage su 22. maja 1992. napale Kokino Selo. U napadu su smrtno stradala 33 civila, među kojima i djevojčica starosti 12 godina.

(para. 391., 403., 409., 413. Dragan Šekarić, str. 86., 88-89., 90., 91.)

Civili su stradali bježeći prema Drini, a neki su ubijeni u svojim kućama, dok su neki zarobljeni i odvedeni, te su kasnije pronađena njihova tijela.

(para. 407-413. Dragan Šekarić, str. 89-91.)

Stanovništvo sela Bučje, u blizini položaja jedinica Vojske Republike Srpske (VRS) u Čajniču i okolini, bilo je dobro naoružano i odbijalo je predati oružje kada je na to pozivano.

(para. 57., 66. Ahmet Sejdić, str. 29., 31.)

Pripadnici Teritorijalne odbrane Goražde su dva puta pokušali razoružati stanovnike sela Bučje, međutim došlo je do razmjene vatre i isto nije uspjelo, te je teško ranjen pripadnik TO-a Goražde.

(para. 58. Ahmet Sejdić, str. 29-30.)

Nakon razoružavanja, 15. jula 1992. godine, stanovnici srpske nacionalnosti su izrazili želju da napuste Bučje i da idu u Čajniče, pod kontrolu VRS-a, ali kako u toj općini nije bilo bošnjačkog stanovništva, goraždanski Općinski štab TO-a je donio odluku da ti ljudi budu prebačeni u policiju u Goražde.

(para. 86., 91., 95., 101. Ahmet Sejdić, str. 36., 38., 40.)

Utvrđeno je da su postojali valjani razlozi za hapšenje stanovnika iz Bučja koji su bili sposobni učestvovati u neprijateljstvima, uključujući i žene, od kojih su neke bile i obučene za korištenje oružja i isto posjedovale, i da je njihovo odupiranje da predaju oružje na zvanični poziv vlasti, s važnim položajem samog sela, predstavljalo prijetnju.

(para. 105. Ahmet Sejdić, str. 40.)

Nakon što je iz Čajniča došla informacija da nema živih Bošnjaka za razmjenu, stanovnici iz Bučja su odvedeni u kuću na Trebeškom brdu, gdje su psihički i fizički maltretirani, a prije toga su opljačkani.

(para. 55-56., 108., 125-128. Ahmet Sejdić, str. 29., 41., 44-45.)

U tom periodu su se na području Bučja i Trebeškog brda nalazile brojne vojne formacije, ali i pojedinci koji im nisu pripadali.

(para. 168., 170-171., 194. Ahmet Sejdić, str. 53., 57-58.)

Zarobljenici s Trebeškog brda su sprovedeni u noći 21. jula 1992. godine.

(para. 209. Ahmet Sejdić, str. 60.)

Civile srpske nacionalnosti iz Bučja su u prostorije SJB-a sproveli vojnici.

(para. 209., 212-213. Ibro Merkez i ostali, str. 72., 73.)

Policija u Goraždu je činila sve da se riješi status ovih lica i pokušala poboljšati uslove u kojima su boravili, s obzirom da nisu imali podršku od organa stvarno nadležnih za zatvorena lica.

(para. 224. Ibro Merkez i ostali, str. 76.)

Po naredbi Predsjedništva Skupštine Opštine Goražde od 9. jula 1992., pripadnici aktivnog i rezervnog sastava policije su, po prethodno pripremljenom spisku, civile srpske nacionalnosti odvodili iz njihovih domova u prostorije četiri stana koja su se nalazila prekoputa Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Goraždu.

(para. 31., 36-37., 44-45. drugostepena presuda Ibro Merkez, str. 15-17., 19.)

Ti civili su bili zatvoreni i držani u nehumanim uslovima.

(para. 51., 53. drugostepena presuda Ibro Merkez, str. 20-22.)

Naredbom goraždanskog Ratnog predsjedništva s početka oktobra 1992. je navedeno da se građani mogu vratiti u svoje stanove, s tim što se policija obavezuje da onemogući njihovo udaljavanje s područja Goražda.

(para. 44. drugostepena presuda Ibro Merkez, str. 19.)

Sedmorica pripadnika Vojske Republike Srpske su zarobljena u drugoj polovini augusta 1992. i zatočena u Stanici javne bezbjednosti Goražde.

(Muhamed Adžem i ostali, str. 2-3., 15-16.)

Sredinom septembra 1992. su ova sedmorica ratnih zarobljenika odvedena iz zgrade policije i ubijena na nepoznatom mjestu na nepoznat način.

(Muhamed Adžem i ostali, str. 2-3., 18., 19., 21.)

Posmrtni ostaci dvojice su ekshumirani iz jezera Perućac i identificirani, dok tijela ostalih nisu pronađena.

(Muhamed Adžem i ostali, str. 2-3., 21.)