Prnjavor

Među počiniocima zločina u Prnjavoru su označeni pripadnici srpskih paravojnih formacija (naročito se navode pripadnici „Vukova s Vučjaka“), te policije i Vojske Republike Srpske (VRS).

(para. 503, 507. Krajišnik, str. 191, 192)

U prvoj polovini 1992. godine, Bošnjaci u ovoj opštini bili su izloženi diskriminaciji srpskog Kriznog štaba i lokalnih Srba, koji su Bošnjake otpuštali iz policije i pravosuđa, ograničavali im kretanje, zlostavljali ih i napadali

(para. 501. Krajišnik, str. 190)

U općini Prnjavor najteži napad je izvršen na bošnjačko selo Lišnja i Purače, prilikom kojeg su mnoge kuće spaljene.

(para. 109. Brđanin, str. 46–47), (para. 503. Krajišnik, str. 191)

Približno 250 do 300 muškaraca Bošnjaka iz Lišnja koji su bili držani u ograđenom prostoru kod pilane u Prnjavoru, odvedeno je iz pilane u Dom kulture, a nakon toga u fabriku obuće "Sloga", gdje je bilo zatočeno približno 370 muškaraca, koji su svi bili civili između 14 i 60 godina. Zatočenike su tukli.

(para. 866. Brđanin, str. 276), (para. 502. Krajišnik, str. 190–191)

Trajanje zatočeništva u fabrici obuće "Sloga" iznosilo je od 36 dana do približno tri mjeseca. S izuzetkom nekih osam do deset muškaraca, koji su odvedeni u zatvor u Banjoj Luci, svi ostali su zadržani u "Slogi". Ovaj objekat je zatvoren 14. septembra 1992., kada je iz njega izašlo približno između 70 i 100 muškaraca.

(para. 946. Brđanin, str. 295)

Tokom zatočenja u "Slozi", zatočenike su slali na rad.

(para. 949. Brđanin, str. 296) para. 502. Krajišnik, str. 190-191)

Neki od zatočenika su odvedeni u SJB u gradu Prnjavoru, gdje su ih ispitivali i tukli.

(para. 502. Krajišnik, str. 190–191)

Veliki broj Bošnjaka i Hrvata iz Prnjavora od polovine 1992. počeli su napuštati tu opštinu zbog pritisaka i prijetnji, dozvola za odlazak se naplaćivala, a nekretnine su im oduzimane. Veliki broj Bošnjaka, i u nešto manjem broju Hrvata, je, također, raseljen i iseljavan.

(para. 504-505, 728. Krajišnik, str. 191-192, 271)

Oštećeni su i uništeni vjerski objekti u ovoj općini., džamija i katolička crkva.

(para. 654. Brđanin, str. 225) (para. 501, 503, 507. Krajišnik, str. 190, 191, 192)

U mjestu Vijaka je u maju 1992. formiran zatvor u kojem su držani civili hrvatske i bošnjačke nacionalnosti s područja općine Derventa.

(Vladimir Budišić, str. 47., 51-53.)

Jedan od zatočenika bošnjačke nacionalnosti, koji je uhapšen u Turskim Lužanima kod Dervente u junu 1992. je u zatvoru Vijak preminuo od nanesenih povreda.

(Vladimir Budišić, str. 2., 55., 58-65.)

Kuća koja se nalazila u Župnom domu katoličke crkve u Kulašima krajem novembra 1992. je opljačkana i oštećena, jedna osoba hrvatske nacionalnosti je pretučena, a druga silovana.

(G. S. i ostali, str. 2., 19-20.)

Na području cijele prnjavorske općine, pa i u Kulašima, bezbjednosna situacija je bila ozbiljno narušena, što se posebno odrazilo na stanovništvo hrvatske nacionalnosti i bilo je čestih napada na njihovu imovinu i vjerske objekte.

(G. S. i ostali, str. 18.)

Početkom juna 1994., od strane pripadnika Stanice javne bezbjednosti Prnjavor su u svojim kućama premlaćivani muškarci bošnjačke nacionalnosti, neki u više navrata.

(Budak i ostali, str. 3-6., 22-27., 34-36., 45-47.)

Neki od civila bošnjačke nacionalnosti, uključujući i žene, odvedeni su iz svojih kuća u policijsku stanicu, gdje su fizički i psihički zlostavljani početkom juna 1994. i neki od njih su gubili svijest.

(Budak i ostali, str. 4., 27-34.)

Veliki broj premlaćivanja bošnjačkog stanovništva se desio naposredno nakon 1. juna 1994., kada je veliki broj boraca srpskih snaga iz sela Smrtići stradao na ratištu u Vozući, a premlaćivanja u policijskoj stanici su konstatirana i prije toga, u septembru 1993. i februaru 1994.

(Budak i ostali, str. 5., 21., 36-42.)