Haške presude kao počinioce zločina u Prijedoru navode vojsku (Jugoslovenska narodna armija i Vojska Republike Srpske), policiju i paravojne formacije.
Preuzimanje vlasti od strane SDS-a* u Prijedoru je izvršeno je u noći sa 29. na 30. april 1992. koje su izvršile snage JNA*, uključujući Petu kozarsku brigadu, kao i pripadnici prijedorskog SJB-a* i drugih tajnih srpskih policijskih stanica, a centralne vlasti zamijenjene su članovima ili kadrovima lojalnim SDS-u. (para. 74. Stakić, str. 16–17.), (para. 1592. Karadžić, tom II, str. 649.), (para. 137. Duško Tadić, str. 51-52. Mišljenja i Presude.)
*Srpska demokratska stranka
*Jugoslovenska narodna armija
*Stanica javne bezbjednosti
U noći sa 29. na 30. april 1992. srpski pripadnici policije i rezervnih policijskih stanica okupili su se u Čirkin Polju, dijelu grada Prijedora, te postavili patrole, snajperska gnijezda, mitraljeska gnijezda, vreće s pijeskom i kontrolne punktove na više lokacija širom grada. (para. 1592. Karadžić, tom II, str. 649.), (para. 74-76. Stakić, str. 16-17.)
U danima i mjesecima koji su uslijedili nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru, velik broj nesrba je otpušten s posla, a samo je mali postotak Bošnjaka i Hrvata i dalje radio. (para. 307. Stakić, str. 91.)
Bošnjaci su pozvani da predaju oružje i identifikuju se tako što će nositi bijelu traku na rukavima i na prozorima svojih domova izvjesiti bijele plahte u znak predaje. (para. 658. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 212.), (para. 128. Stakić, str. 37. i 38.)
Do pucnjave na jednom od bošnjačkih kontrolnih punktova na autobusnoj stanici Polje, nadomak Hambarina, došlo je 22. maja 1992. kada je zaustavljen automobil u kojem su bila šestorica vojnika, vjerovatno pripadnika JNA, a stanovnicima Hambarina srpske vlasti dale su ultimatum da izruče nekoliko osoba koje su navodno učestvovale u incidentu. (para. 130-131. Stakić, str. 38. i 39.), (para. 401. Brđanin, str. 152.), (para. 140. Duško Tadić, str. 52-53. Mišljenja i Presude)
Uslovi ultimatuma nisu ispunjeni, zbog čega je 23. maja 1992. počelo granatiranje Hambarina iz tri pravca – s područja Karana na sjeverozapadu, s područja Urija i Topića Brda, a kuće su opljačkane i zapaljene. (para. 132. Stakić, str. 39. ), (para. 401. Brđanin, str. 152.), (para. 475. Krajišnik, str. 17-18.), (para. 1611. Karadžić, tom II, str. 656.), (para. 140. Duško Tadić, str. 53. Mišljenja i Presude)
23. maja 1992., tokom napada na Hambarine, poginula su najmanje tri civila. (para. 1048. Mladić, tom II, str. 547.), (para. 401. Brđanin, str. 152.)
Srpske snage su napale Ljubiju 23. maja. (para. 1611. Karadžić, tom II, str. 656.)
Nakon napada na Hambarine, izdan je i ultimatum za Kozarac u kojem se zahtjevala predaja oružja, a Kozarac je potom opkoljen. (ara. 141. Stakić, str. 42.), (para. 477. Krajišnik, str. 180-181.), (para. 143. Duško Tadić, str. 54. Mišljenja i Presude)
Vojni konvoj se 24. maja 1992. približio Kozarcu i iz njega je otvorena vatra na kuće i kontrolne punktove, a istovremeno su sa brda ispaljivane granate. (para. 142. Stakić, str. 42–43.), (para. 402. Brđanin, str. 153.), (para. 1036. Mladić, tom II, str. 540.), (para. 143. Duško Tadić, str. 54. Mišljenja i Presude)
Tokom napada i dva dana baražne artiljerijske vatre, poginuo je veliki broj civila, a srpske snage su sakupile i iz tog područja pješice istjerale cjelokupno nesrpsko stanovništvo i poslale ih u logore, dok su paravojne i vojne snage pretukle, opljačkale i ubile još mnoge druge civile Kozarca. (ara. 38. Duško Tadić, str. 20.), (para. 13. Kvočka i ostali, str 5-. i 6.), (para. 661. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 213.), (para. 1636-1637. Karadžić, tom II, str. 665.), (para. 1037. Mladić, tom II, str. 540–541.)
Nakon napada, kuće su – ne samo srušene – već sravnjene sa zemljom. Pomoću teške mašinerije, razoreno je oko pola Kozarca, a uništavanje se nastavilo tokom juna i augusta 1992. (para. 145. Stakić, str. 44.), (para. 477. Krajišnik, str. 180-181.), (para. 143, 146. Duško Tadić, str. 55. Mišljenja i Presude)
Kozarčani, koji su se predali, formirali su konvoj i kasnije je došlo do razdvajanja kada su žene odvedene u “Trnopolje”, a muškarci u logore “Omarska” i “Keraterm”. (para. 143. Stakić, str. 43.), (para. 38. Duško Tadić, str. 20.), (para. 477. Krajišnik, str. 180-181.), (Presude o kazni; para. 146. Duško Tadić, str. 54, 55. Mišljenja i Presude)
Zaključeno je da su srpske snage napale selo Kamičani 26. maja 1992., ili približno tog datuma, i ubile najmanje devet muškaraca i žena, Bošnjaka, koji su se skrivali u podrumu jedne kuće. (ara. 1643, 1649. Karadžić, tom II, str. 667.), (para. 1052-1053. Mladić, tom II, str. 549–550.), (para. 405. Brđanin, str. 154.), ((para. para. 253-254. Stakić, str. 78.)
Naoružani bosanski Srbi su krajem maja 1992. zarobili grupu od približno 100 Bošnjaka i bosanskih Hrvata s područja Kevljana u blizini Kozarca i odveli ih na benkovački poligon u Prijedoru. U grupama su u šumu odveli 60 ljudi i ubili, a prije odvođena su ubijena najmanje petorica zarobljenih, dok su ostali prevezeni u “Omarsku”. (para. 1040. Mladić, tom II, str. 541.), (para. 404. Brđanin, str. 153–154.)
Selo Briševo, u kojem su živjeli uglavnom bosanski Hrvati, 27. maja 1992. je granatirano i od mještana je zatraženo da predaju oružje, što su i učinili. (para. 411. Brđanin, str. 156.)
Srpske snage su 30. maja 1992. opkolile i počeli razarati Stari grad u Prijedoru, uništavati i pljačkati kuće i vjerske objekte, a stanovnici su na silu odvedeni iz kuća u logore. (para. 276-277. Stakić, str. 84.), (para. 472. Krajišnik, str. 179.), (para. 524. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 169.)
Nakon neuspješnog pokušaja pripadnika nesrpskog stanovništva da ponovo preuzmu kontrolu nad Prijedorom 30. maja 1992., Bošnjacima je putem radija naređeno da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada. (para. 14. Kvočka i ostali, str. 6.), (para. 1607. Karadžić, tom II, str. 655.)
Brojni civili ubijeni su prilikom napada na nebranjena sela Sivci i Jaskići i prisilnog odvođenja muškaraca iz tih sela. Njima se od tada gubi svaki trag. (para. 39. Duško Tadić, str. 21. Presude o kazni), (para. 479. Krajišnik, str. 181.)
14. juna 1992., ili približno tog datuma, srpske snage u selu Jaskići ubile su najmanje osam muškaraca Bošnjaka. (para. 1657. Karadžić, tom II, str. 670.), (para. 406. Brđanin, str. 154.), (para. 34. Duško Tadić, str. 189. Presude o kazni), (para. 1060. Mladić, tom II, str. 553.)*
*kod Mladića u presudi stoji da je u Jaskićima ubijeno 14 ljudi.
Drugi napad na Hambarine izvršen je 1. jula 1992., ili približno tog datuma, neki su muškarci ubijeni, a neki su ukrcani u autobuse i odveli ih u logore “Omarsku” i “Keraterm”. (para. 255. Stakić, str. 78.)
Konstatovano je da su srpske snage u periodu od 23. maja do 1. jula 1992. na području Hambarina i Ljubije ubile najmanje šest Bošnjaka. (para. 1676-1677. Karadžić, tom II, str. 676.)
U periodu od 1. do 23. jula 1992., uključujući i period tokom i neposredno nakon njihovog napada na područje Brda, pripadnici vojske i policije bosanskih Srba u Čarakovu su iz vatrenog oružja ubili najmanje 21 Bošnjaka i bosanskog Hrvata, koji su svi bili nenaoružani civili. (para. 1072. Mladić, tom II, str. 560.)
U naselju Behlići u Čarakovu, 1. jula 1992. nekoliko osoba u policijskim uniformama ubilo je trojicu muškaraca automatskim puškama. (para. 266. Stakić, str. 82.)
Najmanje 17 civila je ubijeno u Čarakovu 23. jula 1992. – trojica su ubijena iz vatrenog oružja ispred svojih kuća, jedan dok je ulazio u autobus, a neki su odvezeni na most Žeger na Sani i tamo ubijeni, a njihova tijela su bačena u rijeku. (para. 410. Brđanin, str. 155–156.), (para. 267. Stakić, str. 82.), (para. 480. Krajišnik, str. 181), (para. 665. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 214–215.), (para. 1684. Karadžić, tom II, str. 678.)
Konstatovano je da su srpske snage 20. jula 1992., ili približno tog datuma, ubile najmanje 300 nesrba, uključujući civile, u selu Bišćani i u okolnim zaseocima – Hegići, Mrkalji, Ravine, Duratovići, Kadići, Lagići i Čemernica. (para. 1715. Karadžić, tom II, str. 687.)
Na sabirnom punktu u jednom kafiću u Bišćanima, pripadnici vojske bosanskih Srba su 20. jula 1992. iz vatrenog oružja ubili pet nenaoružanih muškaraca. (para. 407. Brđanin, str. 154–155.), (para. 664. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 214.), (para. 1082. Mladić, tom II, str. 566.)
Istog dana, 20. jula, pripadnici vojske bosanskih Srba su pored obližnjeg glinokopa postrojili između 30 i 40 Bošnjaka, mještana sela Mrkalji, i sve su ih puškama pogubili. (para. 408. Brđanin, str. 155.), (para. 256. Stakić, str. 79.), (para. 1083. Mladić, tom II, str. 566–567.)
U Mrkaljima su istog dana pripadnici bivše JNA, pripadnici policijskih snaga ili pripadnici paravojske, odveli dva nenaoružana muškarca, Bošnjaka, iz podruma kuće u koji su se oni zajedno s drugima bili sklonili i ubili ih u blizini tog mjesta hicima iz automatskih pušaka. (para. 1084. Mladić, tom II, str. 567.)
U blizini Prijedor Skoplja ubijeno je deset muškaraca, Bošnjaka koji su autobusom prevezeni iz Bišćana, dok je kasnije na području zvanom Kratalj, koje se nalazi pored ceste, bliže Prijedoru, iz vatrenog oružja ubijeno najmanje deset muškaraca nakon što im je naređeno da se ukrcaju u autobus u Trnopolju. (para. 1082. Mladić, tom II, str. 566.)
Jedan stanovnik zaseoka Čemernica kod Bišćana je ubijen kod mjesenog groblja 20. jula 1992., dok su ostali prisutni gledali njegovo ubistvo. (para. 504. Brđanin, str. 183.), (para. 1087. Mladić, tom II, str. 567.)
Neke od ljudi koji su bježali iz Bišćana srpski vojnici su zarobili i odveli ih na komandno mjesto u Miskoj Glavi gdje su ih prozivali, ispitivali i premlaćivali, a vojnici su izveli nekoliko muškaraca iz sela Rizvanovići, koji nakon toga više nisu viđeni. (para. 197. Stakić, str. 60.)
Pripadnici srpskih snaga iz vatrenog oružja ubili su 12 osoba u jednom voćnjaku u Hegićima, zaseoku Bišćana, a da ih je još 20 ubijeno na autobusnoj stanici između Alagića i Čemernice. (para. 664. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 214.), (para. 1088. Mladić, tom II, str. 567–568.)
Osam osoba je ubijeno tokom napada na Rizvanoviće u julu 1992. (para. 662. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 214.)
Oko 70 stanovnika Briševa je ubijeno tokom napada i nakon što je srpska vojska ušla u ovo selo u večernjim satima 25. jula 1992., od kojih su neki ubijeni u kukuruzištu, neki u šumi kraj sela, neki u kućama, a među ubijenim su bile i žene, djeca i invalidi. (para. 412. Brđanin, str. 156. ), (para. 269. Stakić, str. 82.), (para. 482. Krajišnik, str. 182.), (para. 663. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 214.), (para. 1735. Karadžić, tom I, str. 693.), (para. 1112. Mladić, tom II, str. 583.)
U julu 1992. je napadnuta Ljubija, a vojnici su svakodnevno odvodili muškarce na fudbalski stadion i pljačkali kuće. (para. 572. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 185.)
Na fudbalskom stadionu u Ljubiji je u julu 1992. ubijeno najmanje 15 zatočenika. (para. 667. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 215.), (para. 1871. Karadžić, tom II, str. 753.), (para. 1100. Mladić, tom II, str. 577.)
Oko 50 osoba sa fudbalskog stadiona, među kojima su bili iz stanovnici Miske Glave, ukrcano je u autobus i odvezeno u rudnik željezne rude, jugoistočno od Ljubije, koji su mještani zvali “Kipe”, gdje su vojnici prozivali ljude iz vozila i pogubili ih u grupama po tri čovjeka, a leševe bacili u jamu u zemlji. (para. 414. Brđanin, str. 157.), (para. 576, 667. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 186-187. ), (para. 1091. Mladić, tom II, str. 571.), (para. 486. Krajišnik, str. 183.)
Pripadnici VRS-a su u julu 1992. naredili Bošnjacima, uključujući i one koji su bili zatočeni na stadionu u Ljubiji, da pokupe približno 300 do 400 leševa u općini Prijedor, koje su utovarili u autobuse i vojne kamione. (para. 1417. Mladić, tom II, str. 742.)
Srpske snage, odnosno policajci iz Prijedora, 21. augusta 1992. na Korićanskim stijenama na planini Vlašić ubile su oko 200 muškaraca, kojima je bilo naređeno da izađu iz autobusa i kleknu na ivici provalije. (para.1847. Karadžić, tom II, str. 745.), (para. 460. Brđanin, str. 171.), (para. 494. Krajišnik, str. 187.), (para. 674. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 217.).
Autobusi su prethodno, 21. augusta 1992., preuzeli zatočenike iz logora “Trnoplje”, a pridružila su im se i vozila u koja su se ukrcali ljudi u Tukovima. (para. 215. Stakić, str. 64–65.), (para. 457. Brđanin, str. 170.), (para. 674. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 217.)
Najmanje sedam civila hrvatske nacionalnosti iz Tomašice ubijeno je 5. decembra 1992. u obližnjoj šumi kada su odvedeni u sječu drva. (para. 415. Brđanin, str. 157.)
Srpske vlasti su 1992. godine u općini Prijedor civile pretežno hrvatske i bošnjačke nacionalnosti držale zatočene u 58 zatočeničkih i sabirnih centara, a pet od njih smatrali su se centrima za duže zatočenje – “Keraterm”, “Trnopolje”, “Omarska”, policijska stanica u Prijedoru i komandno mjesto u Miskoj Glavi. (para. 483. Krajišnik, str. 182.)
Najmanje 11.000 ljudi je zatočeno u raznim zatočeničkim centrima u Prijedoru. (para. 686. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 220.)
Nakon što su krajem aprila 1992. zbacili organe vlasti u općini Prijedor i izvršili niz napada na sela i područja nastanjena nesrbima, Krizni štab u Prijedoru otvorio je tri velika logora: “Omarska” – na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred istoimenog sela, “Keraterm” – u prostorijama fabrike keramickih proizvoda i “Trnopolje” – kompleks zgrada u istoimenom selu. (para. 15. Kvočka i ostali, str. 6.), (para. 21-22. Banović, str. 9.), (para. 562. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 182.)
Zatočenici su u “Keraterm” počeli pristizati oko 25. maja i logor je zatvoren 5. augusta 1992. (para. 223. Stakić, str. 70.), (para. 581. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 188–189.), (para. 1266. Mladić, tom II, str. 667.)
Kroz logor “Keraterm” je prošlo više hiljada zatočenika, uglavnom Bošnjaka I Hrvata. Istovremeno je bilo zatočeno I do 1.500 ljudi. (para. 850. Brđanin, str. 272.), (para. 1794. Karadžić, tom II, str. 718.) (para. 581, 678. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 188,), (para. 1265. Mladić, tom II, str. 666-667.)
Srpske snage su ubile najmanje 190 muškaraca – Bošnjaka – u prostoriji 3 u “Keratermu” 24. i 25. jula 1992. ili približno tih datuma. (para. 1815. Karadžić, tom II, str. 728.) (para. 1121. Mladić, tom II, str. 589–590.), (para. 203, 206-207. Stakić, str. 61–63. ), (para. 101-103. Sikirica i ostali, str. 29-30. Presude o kazni), (para. 668. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 215–216.)
25. jula 1992., ili oko tog datuma, u logoru “Keraterm” su utovareni leševi u kamion i očićena je prostorija broj 3 i prostor oko nje na kojem su zatočenici ubijeni. (para. 1420. Mladić, tom II, str. 743.), (para. 103. Sikirica i ostali, str. 30. Presude o kazni), (para. 668. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 215–216.)
Zatočenici u logoru “Keraterm” bili su podvrgnuti užasnom zlostavljanju. Veliki broj njih je svakodnevno premlaćivan i danju i noću, a premlaćivanja su vršili stražari i drugi koji su ulazili u logor. Neki od prozvanih se više nisu vratili, a oni koji jesu, bili su u modricama. (para. 237. Stakić, str. 73.), (para. 851-853. Brđanin, str. 273.), (para. 26-27. Banović, str. 10–11.), (para. 22-23. Sikirica i ostali, str. 6. Presude o kazni), (para. 678. Stanišić i Župljanin, str. 218.), (para. 1805. Karadžić, tom II, str. 724.), (para. 1267-1269. Mladić, tom II, str. 667-668.)
Ubijeno je niz osoba u “Keratermu”, neki od njih su na smrt premlaćeni. (para. 21. Sikirica i ostali, str. 6. Presude o kazni), (para. 27. Banović, str. 10-11.), (para. 1805. Karadžić, tom II, str. 724.), (para. 1179-1180. Mladić, tom II, str. 618.)
U logoru “Keraterm” su konstatovana silovanja. (para. 240. Stakić, str. 74.), (para. 512. Brđanin, str. 184.), (para. 114. Kvočka i ostali, str. 35. ), (para. para. 99. Sikirica i ostali, str. 28. Presude o kazni), (para. 1805. Karadžić, tom II, str. 724.), (para. 1236. Mladić, tom II, str. 652.), (para. 678. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 218.)
Pretresno vijeće se uvjerilo da su 5. augusta 1992. zatočenici iz logora “Keraterm” i “Omarska” ukrcani u autobuse koji su krenuli prema Sanskom Mostu. Iz “Keraterma” je prozvano najmanje 120 ljudi. Putem su nekolicinu njih ubili nepoznati bosanski Srbi, a konstatovano je da ih je najmanje 126 ubijeno. Nekoliko leševa je pronađeno na području mjesta zvano Hrastova Glavica. (para. 454. Brđanin, str. 169.), (para. 211. Stakić, str. 63–64. ), (para. 1151. Mladić, tom II, str. 604–605.), (para. 1778. Karadžić, tom II, str. 713.)
Logor “Omarska” je otvoren krajem maja 1992., a zatvoren je početkom augusta 1992., nakon što su ga obišli strani novinari. (para. 441, 448. Brđanin, str. 166,–167.), (para. 164, 171. Stakić, str. 50, –53.), (para. 591. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 192.)
Zatočenike su čuvali pripadnici policije i vojske bosanskih Srba. (para. 166. Stakić, str. 51.), (para. 679. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 218.)
U ljeto 1992. godine, u “Omarskoj” je bilo oko 3.000 zatočenika, uglavnom muškaraca Bošnjaka, a među zatočenim je bilo najmanje 30 žena. (para. 840-841. Brđanin, str. 270.), (para. 490. Krajišnik, str. 185.), (para. 597. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 194.), (para. 1749. Karadžić, tom II, str. 699-700.), (para. 1418. Mladić, tom II, str. 742.)
Mnoga ubistva i premlaćivanja u logoru “Omarska” izvršena su u objektima poznatim pod nazivom “bijela kuća” i „crvena kuća“. (para. 442. Brđanin, str. 166.), (para. 232. Stakić, str. 72.), (para. 23-32. Duško Tadić, str. 14–15. Presude o kazni), (para. 490. Krajišnik, str. 185–186), (para. 1418. Mladić, tom II, str. 742.), (para. 91. Kvočka i ostali, str. 29.), (para. 604-607, 679. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 195-196, 218.)
U logoru “Omarska” je 20. jula 1992., ili približno tog datuma, ubijeno najmanje 150 ljudi koji su dovedeni sa područja Brda, uključujući i Hambarine. (para. 208-209. Stakić, str. 63.), (para. 1780-1781. Karadžić, tom II, str. 713.), (para. 1157. Mladić, tom II, str. 608.), (para. 95-97. Kvočka i ostali, str. 29-30.)
U jednom incidentu u julu 1992. logorski stražari tokom noći pogubili su 18 osoba. (para. 671. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 216.)
U “Omarskoj” su zatočenike sistematski tukli prilikom dolaska u logor, a premlaćivanja su se vršila predmetima svim vrsta, danju i noću. Tukli su i zatočene žene, dok su u nekim slučajevima premlaćivanja bila tako teška da su im posljedice bile teške povrede, trajno unakaženje ili smrt. (para. 843-848. Brđanin, str. 271–272.), (para. 45, 73, 77, 80, 84, 91. Kvočka i ostali, str. 15-16, 24-27,), (para. 167. Stakić, str. 52.), (para. 490. Krajišnik, str. 185–186.), (para. 669, 679. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 216, 218.), (para. 1142, 1234-1235. Mladić, tom II, str. 600, 651-652.), (para. 1757-1758, 1760-1765, 1772. Karadžić, tom II, str. 704-708, 711)
Slučajevi seksualnog zlostavljanja i silovanja u logoru “Omarska” bili su česti. (para. 515-518. str. 185. Brđanin), (para. 98-108. Kvočka i ostali, str. 30-32), (para. 603. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 195.), (para. 1769-1771. Karadžić, tom II, str. 710-711.), (para. 1236. Mladić, tom II, str. 652.)
Krajem jula 1992. iz logora “Omarska” izvedeno je najmanje 44 ljudi kojima je rečeno da idu ka Bosanskoj Krupi na razmjenu i ukrcani su u autobus, a njihova tijela su kasnije ekshumirana iz jame Lisac. (para. 210. Stakić, str. 63. ), (para. 1767. Karadžić, tom II, str. 709.)
Tri zatočenika, nakon što su u augustu 1992. godine prevezena iz logora “Omarska” u Prijedoru u logor “Manjača”, umrla su od gušenja kada je uključeno grijanje, a zatočenici su morali provesti noć u autobusu. (para. 616. Stanišić i Župljanin, tom I,str. 199.)
Logor “Trnopolje” funkcionisao je najmanje od 26. maja 1992. do kraja septembra 1992., premda su neki ljudi u njemu ostali i duže. U jednom trenutku je u logoru bilo približno 8.000 zatočenika, a do kraja augusta 1992. je bilo zatočeno do 4.000 ljudi. Zatočenici su bili civili, Bošnjaci i bosanski Hrvati, uključujući žene i djecu. (para. 1322. Mladić, tom II, str. 700.), ((para. 1818, 1821. Karadžić, tom II, str. 729,)
Poslije napada bosanskih Srba na Kozarac krajem maja 1992. godine, stanovnici tog mjesta, uglavnom žene i djeca, sa samo nekoliko vojno sposobnih muškaraca, dovedeni su u “Trnopolje”. (para. 620. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 200.)
Utvrđeno je da je u logoru “Trnopolje” bilo ubistava, iako manjeg broja u odnosu na “Keraterm” i “Omarsku”, da je veliki broj zatočenika umro od posljedica batinanja nakon što su ih stražari premlatili, kao i da je najmanje 20 zatočenika izvedeno iz logora i ubijeno. (para. 450. Brđanin, str. 168.), (para. 225. Stakić, str. 70.), (para. 631. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 203.), (para. 1832. Karadžić, tom II, str. 737–738.), (para. 1168-1170. Mladić, tom II, str. 614.)
Zatočenici su morali kopati grobove i pokopavati tijela ubijenih u i oko logora u periodu od maja do oktobra 1992. (para. 510. Brđanin, str. 184.), (para. 1419. Mladić, tom II, str. 742.)
Premlaćivanja u logoru su vršili stražari, a zatočenike su tukli su i ljudi izvana koji su dolazili u logor, a stražari nisu činili ništa da ih u tome spriječe. (para. 856-857. Brđanin, str. 274.), (para. 242-243. Stakić, str. 75.), (para. 628. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 202.-203.), (para. 1324. Mladić, tom II, str. 701. )
Utvrđeno je da je u logoru “Trnopolje” bilo silovanja, a vojnici su jedne prilike izveli maloljetne djevojke i silovali ih u kamionu na putu za Kozarac. (para. 244. Stakić, str. 75-76.), (para. 513-514, 856. Brđanin, str. 184–185, 274.), (para. 629-630, 682. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 203, 219.), (para. 1325. Mladić, tom II, str. 701.), (para. 1831, 1832. Karadžić, tom II, str. 737)
Snage bosanskih Srba držale su u zatočenju nesrpske civile, uključujući žene i jednog maloljetnika u zgradi SJB-a (SUP-a) Prijedor, približno od 26. maja do 24. juna 1992., a zatočenici su teško premlaćivani i držani u lošim uslovima prije prebacivanja u druge logore. (para. 1747. Karadžić, tom II, str. 699.), (para. 862-863. Brđanin, str. 275.), (para.199-200. Stakić, str. 61.), (para. 676. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 217.)
U domu Miska Glava bio je logor čije osoblje su bili pripadnici TO-a* gdje je bilo zatvoreno približno 114 Bošnjaka koje su srpski vojnici premlaćivali, nakon čega su prebačeni na stadion u Ljubiji. (para. 858-860. Brđanin, str. 274–275.), (para. 245-247. Stakić, str. 76.), (para. 677. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 218.), (para. 1857-1861, 1863. Karadžić, tom II, str. 748-750), (para. 1329. Mladić, tom II, str. 703–704.)
*Teritorijalna odbrana
U kasarni JNA u Prijedoru bilo je zatočeno najmanje 30 muškaraca Bošnjaka, a zatočenike su čuvali srpski vojnici. (para. 864. Brđanin, str. 275.)
Od maja do decembra 1992. razarane su džamije, katolička crkva, te drugi vjerski i kulturni objekti u Prijedoru. (para. 472-473. Krajišnik, str. 179.), (para. 656. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 212.), (para. 1895-1896. Karadžić, tom II, str. 759.)
U periodu od maja do augusta 1992. desetine hiljada Bošnjaka i bosanskih Hrvata iz Prijedora bile su ili fizički uklonjene iz te općine, ili su napustile svoje domove zbog nepodnošljivih uslova života koji su im bili nametnuti, ili iz straha za svoje živote. (para. 449. Mladić, tom II, str. 759.), (para. 499. Krajišnik, str. 189-190.), (para. 684. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 219-220.)
Neki bi konvoji obično išli kroz Skender-Vakuf pa dalje preko Vlašića ka Travniku, a neki kroz Bosanski Novi ili Banja Luku i Bosansku Gradišku za Karlovac, a pljačkanje je bilo uobičajena pojava i nerijetko se dešavalo da vojnici oružjem prijete ljudima u konvoju ili ih maltretiraju na neki drugi način, a ponekad i ubiju. (para. 316. Stakić, str. 93.)
Zatočenicima iz logora “Trnopolje” i “Omarska” u nekoliko navrata dopušteno da napuste općinu u konvojima autobusa, pod uslovom da predaju novac i dragocijenosti logorskim stražarima, ili da potpišu formular na kojem je stajalo da vlasništvo nad svom svojom nepokretnom i ličnom imovinom dobrovoljno prenose na srpske vlasti. (para. 1408. Mladić, tom II, str. 739.)