Konjic

Grad Konjic je do sredine aprila 1992. bio potpuno opkoljen i odsječen i od Sarajeva i od Mostara zbog kontrolnih punktova koje su držale srpske naoružane snage.

(para. 133. Mucić i ostali, str. 57)

Na grad su 4. maja 1992. pale prve granate, koje su, po svemu sudeći, ispalile Jugoslovenske narodne armije (JNA) i druge srpske snage s obronaka Borašnice i Kisere, a granatiranje je trajalo svakodnevno do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma te je prouzrokovalo znatne štete i rezultiralo gubitkom mnogih života.

(para. 134. Mucić i ostali, str. 57–58)

Snage TO-a i HVO-a su u drugoj polovini maja izvele akcije na području Donjeg Sela i njegove okoline prema Mostaru i na području Bradine na putu prema Sarajevu, u kojima je bilo žrtava.

(para. 138. Mucić i ostali, str. 59–60)

Te vojne operacije rezultirale su hapšenjem brojnih pripadnika srpskog stanovništva i neki od njih su bili smješteni u sportskoj dvorani “Musala” u Konjicu.

(para. 141. Mucić i ostali, str. 60)

Kompleks “Čelebići” za smještanje zatočenika je izabran iz nužde jer su odgovarajući objekti u Konjicu bili minimalni.

(para. 143. Mucić i ostali, str. 60)

Većina zatvorenika koji su bili zatočeni između aprila i decembra 1992. bili su muškarci, zarobljeni u toku i nakon vojnih operacija u Bradini i Donjem Selu i okolini. Krajem maja, nekoliko grupa je prebačeno u zatvor/logor “Čelebići” s raznih lokacija.

(para. 147. Mucić i ostali, str. 62–63)

Grupe su dovođene iz Bradine, Cerića, zatim Bjelovčine, a zarobljenici su noć proveli u “Musali” prije prebacivanja u “Čelebiće”, dok su drugi uhapšeni kod svojih kuća ili na vojnim kontrolnim punktovima u Viništu, Ljutoj, Kralupima i Homolju, ili u toku i nakon operacije u Donjem Selu.

(para. 147. Mucić i ostali, str. 62–63)

Pretresno vijeće nalazi da su hronična fizička lišavanja i stalni strah koji su vladali u zatvoru/logoru “Čelebići” nanijeli ozbiljne psihičke i fizičke patnje zatočenicima.

(para. 1119. Mucić i ostali, str. 405)

Određeni broj civila je bio zatočen u zatvoru/logoru “Čelebići” iako nije postojao nikakav ozbiljan i legitiman razlog da se zaključi da oni ozbiljno ugrožavaju bezbjednost sile koja ih drži.

(para. 1130-1132. Mucić i ostali, str. 411-412)

Zatočenici u zatvoru/logoru “Čelebići” bili su izloženi uslovima u kojima su živjeli u stalnoj strepnji i strahu da će biti podvrgnuti fizičkom nasilju.

(para. 1087-1091. Mucić i ostali, str. 394–396)

Najmanje pet zatočenika srpske nacionalnosti je preminulo od posljedica premlaćivanja u “Čelebićima”.

(para. 817-818, 830, 833, 841, 845, 851. Mucić i ostali, str. 312, 315, 317, 319, 322. )

Još nekoliko zatočenika je preminulo u “Čelebićima” od posljedica povreda koje su im ili nanesene nakon hapšenja ili od nepoznatih počinilaca u ovom objektu.

(para. 876, 884, 890, 893-894, 902, 907. Mucić i ostali, str. 331, 333, 335, 336, 339, 340 )

U logoru “Čelebići” su konstatirana silovanja zatočenih žena.

(para. 936, 957, Mucić i ostali, str. 349, 355)

Pored premlaćivanja, konstatirana su mučenja na surov način zatočenika srpske nacinalnosti, između ostalog i električnom napravom.

(para. 974, 996, 998, 1006, 1018, 1025-1026, 1034, 1039, 1052, 1058. Mucić i ostali, str. 360, 367, 370, 374, 376-377, 378, 379-380, 383, 385)

Zatočenici su prisiljavani da se međusobno tuku i obavljaju felacio.

(para. 1064-1065, 1069. Mucić i ostali, str. 387-388)