Bugojno

Zatočavanja u Bugojnu uslijedila su početkom sukoba između ABiH i HVO-a koji je u ovom gradu izbio u julu 1993. godine. Pošto u Bugojnu nije postojao pravi zatvor, ratno predsjedništvo Bugojna nekoliko je objekata pretvorilo u zatvore u koje su slate osobe koje je zarobila ABiH.

(para. 1158. Hadžihasanović i Kubura, str. 358)

Ispred hotela “Kalin“ u Bugojnu su 24. jula 1993. pripadnici ABiH zarobili 100 vojnika HVO-a i 150 civila koji su smješteni na razna mjesta u ovoj općini.

(para. 1583. Hadžihasanović i Kubura, str. 511)

ABiH je 19. septembra 1993. zarobila 470 “pripadnika HVO-a”, od kojih su 383 osobe imale status “ratnih zarobljenika”. Od ta 383 “ratna zarobljenika”, njih 66 bilo je pušteno na slobodu jer nije bilo osnova za zadržavanje u pritvoru. Konstatovano je da je ostalih 87 „pripadnika HVO-a“ koji nisu bili pušteni na slobodu i koji nisu imali status ratnih zarobljenika, ABiH smatrala pripadnicima neregularnih snaga.

(para. 1585. Hadžihasanović i Kubura, str. 511)

Odlukom donijetom 24. augusta 1993., ratno predsjedništvo općine Bugojno odlučilo je da prostore ispod tribina stadiona “Iskre” koristi za pritvaranje civila i vojnih lica. Stadion je, kao zatočenički centar, postojao u periodu od druge polovine augusta 1993. pa do 19. marta 1994. godine.

(para. 1696-1697. Hadžihasanović i Kubura, str. 545)

Između druge polovine augusta 1993. i početka novembra 1993. na stadionu “Iskre” je bilo smješteno više od 400 zatočenika, uglavnom su bili vojnici HVO-a, ali i civili, bosanski Hrvati, te nešto bosanskih Srba, također civila.

(para. 1700. Hadžihasanović i Kubura, str. 547)

Zarobljenici na stadionu “Iskre” su živjeli u atmosferi straha, u oskudici, a višekratno su bili podvrgavani i tjelesnom zlostavljanju, na način da su ih tukli bilo u prostorima stadiona „Iskre“, bilo na ispitivanjima koja su vršena u BH banci, van stadiona „Iskre“.

(para. 1706, 1715. Hadžihasanović i Kubura, str. 548-549, 551)

U periodu od 24. jula do 23. augusta 1993. u podrumu salona namještaja “Slavonija“ bilo je zatvoreno od 50 do 200 osoba. Među ondje zatočenim osobama bilo je nešto zarobljenih civila bosanskih Hrvata i Srba, ali su većinu zatvorenika činili vojnici HVO-a koje je zarobila ABiH.

(para. 1596. Hadžihasanović i Kubura, str. 514)

U Salonu namještaja zatočenici su fizički zlostavljani i tučeni raznim drvenim predmetima, pendrecima i šipkama. Jedan zatočenik, ratni zarobljenik, je nakon premlaćivanja preminuo u Salonu.

(para. 1598, 1616-1621. Hadžihasanović i Kubura, str. 515, 521–522)

Samostan u Bugojnu u kojem su se nekad nalazili osnovna škola i marksistički studijski centar, služio je kao zatočenički centar u julu 1993., gdje su zatočenici, vojnici HVO-a i civili – bosanski Hrvati, bili zatvoreni u učionicama na spratu i u prizemlju, kao i u podrumu zgrade, gdje su višestruko bili podvrgavani fizičkom zlostavljanju.

(para. 1627, 1633. Hadžihasanović i Kubura, str. 524, 526)

Jedan od zatočenika, vojnik HVO-a, je preminuo od povreda koje je zadobio van samostana.

(para. 1646, 1649. Hadžihasanović i Kubura, str. 531-532)

U Gimnaziji “Mahmut Bušatlija” od 18. jula do 8. oktobra 1993., u tri ćelije u podrumu, bilo je zatvoreno više od stotinjak zatočenika, pripadnika HVO-a, ali i civila, bosanskih Hrvata, među kojima su bile i najmanje dvije žene, koji su bili smješteni od po 35 do 50 u jednoj ćeliji.

(para. 1655, 1657. Hadžihasanović i Kubura, str 533–534 )

Nad zarobljenicima koji su se nalazili u podrumu Gimnazije izvršene su višestruke radnje teškog fizičkog nasilja, uključujući premlaćivanja pesnicama, kundacima, te drvenim i gumenim palicama i kablovima, te su im prouzročene velike patnje, odnosno tjelesne i duševne boli.

(para. 1662-1665, 1669. Hadžihasanović i Kubura, str. 536-538. Hadžihasanović i Kubura)

U periodu od kraja jula pa do kraja augusta 1993., u fiskulturnoj sali Osnovne škole “Vojin Poleksić“, bilo je zatvoreno oko 250 do 280 osoba, vojnika HVO-a i civila, među kojima su bile dvije žene, dvije maloljetne osobe i jedna starija osoba.

(para. 1679. Hadžihasanović i Kubura, str. 540–541)

Zatočenici u školi su za vrijeme zatočeništva redovno bili podvrgavani tjelesnom zlostavljanju.

(para. 1688. Hadžihasanović i Kubura, str. 543–544)

Zatočenički centar koji je naduže ostao u funkciji bio je stadion “Iskre”, odakle su posljednji zatočenici oslobođeni 19. marta 1994. godine. Mnogi od tih zatočenika iz raznih zatočeničkih centara u Bugojnu proveli su u zatočenju i duže vremenske periode, čak i do osam mjeseci. Dana 19. marta 1994. na stadionu “Iskre” bile su zatočene još 292 osobe.

(para. 1586. Hadžihasanović i Kubura, str. 512)