Donji Vakuf

U aprilu 1992. godine u Donji Vakuf je stigla oružana formacija bosanskih Srba pod nazivom “Beli orlovi“. Od stanovništva se zahtijevalo da predaju oružje.

(para. 237. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 81)

21. maja 1992. godine, pripadnici srpske milicije iz Donjeg Vakufa i CSB-a Banja Luka napali su selo Koreniće, a 3. juna 1992. godine, srpska milicija i VRS napale su selo Torlakovac, pri čemu otpor lokalnog bošnjačkog stanovništva nije bio veliki i bošnjačko stanovništvo je bježalo .

(para. 242. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 82)

Krajem ljeta 1992. oružana formacija bosanskih Srba išla je po bošnjačkim selima, kao što su Doganovci, i otvarala vatru. Mnoge kuće su spaljene do temelja. Bošnjaci nisu pružili nikakav oružani otpor.

(para. 242. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 82)

Vojska bosanskih Srba je redovno granatirala sela u općini Donji Vakuf, među njima i selo Prusac u augustu 1992.

(para. 244. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 83) (para. 617. Brđanin, str. 214)

Sredinom 1992. godine, pripadnici VRS i srpski civili provaljivali su u kuće Bošnjaka u gradu Donjem Vakufu i okolnim selima i pljačkali njihovu imovinu i dragocjenosti.

(para. 243. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 83) (para. 618. Brđanin, str. 214)

Većina Bošnjaka iz Donjeg Vakufa počela je masovno bježati iz te općine u maju i to se nastavilo tokom cijeloga ljeta, zbog uznemiravanja i prijetnji od strane Srba, a njihova imovina je pokradena.

(para. 246-247. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 83), (para. 618. Brđanin, str. 214), (para. 440. Krajišnik, str. 165)

Nekoliko džamija u ovoj općini je uništeno i oštećeno, a ostaci jedne od njih utovareni su u kamione i istreseni u Vrbas i na obalu.

(para. 649. Brđanin, str. 223-224), (para. 249. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 84)

Srpske vlasti su 1992. u Donjem Vakufu civile, pretežno bošnjačke nacionalnosti, držale u zatočeništvu u deset zatočeničkih centara (Stanica javne bezbjednosti (SJB), skladište TO, skladište "Vrbasprometa“, kasarna “Daljan“, Osnovna škola “Oborci“, hotel "Semešnica", obdanište, garaža u kući Ivice Stanka, garaža u kući Gorana Lončara i hotel "Vrbas").

(para. 441. Krajišnik, str. 165–166)

U presudama se navodi da je bilo zatočeneno blizu 200 Bošnjaka i Hrvata, a više od 13.000 ih je napustilo Donji Vakuf poslije napada.

(para. 276. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 90)

Od sredine juna do sredine septembra 1992. civile Bošnjake i Hrvate držali su u zatočenju bosanski Srbi, vojnici i pripadnici vojne i civilne policije, većinom u zgradi SUP-a (Sekretarijat unutrašnjih poslova, odnosno Stanica javne bezbjednosti Donji Vakuf) u zatočeničkom logoru "Vrbaspromet", u zatočeničkom objektu zvanom "Kuća", te u skladištu Teritorijalne odbrane.

(para. 781. Brđanin, str. 259), (para. 262. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 84)

U zgradi SUP-a zatočenike su tukli pendrecima, električnim kablovima, čeličnim šipkama, nogama, toljagama i lancima.

(para. 783. Brđanin, str. 260) (para. 252-253. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 85)

Najmanje četiri, a najviše 12 muškaraca Bošnjaka, neki od njih približno u periodu od pet dana, držani su u privatnoj kući preko puta MUP-a, gdje su fizički maltretirani. Jedna zatočenik je tučen i dok su ga iz te kuće vodili u skladište TO-a, te je od tih batina i preminuo.

(para. 784. Brđanin, str. 260), (para. 259. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 87)

U skladištu TO-a držano je otprilike 80 muškaraca Bošnjaka, od kojih su neki ondje proveli približno 20 dana. Praksa premlaćivanja je bila česta, udarani su električnim kablovima, drvenim palicama, kundacima pušaka i nogama, zatočenici su bili prisiljavani i da se međusobno tuku, a neki su preminuli od posljedica premlaćivanja.

(para. 787-790. Brđanin, str. 260–261), (para. 252. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 85)

Civili Bošnjaci i Hrvati držani su zatvoreni u jednom praznom skladištu trgovinsko-industrijskog preduzeća "Vrbaspromet" od jednog do tri mjeseca, gdje ih je približno 90 bilo zatočeno. Po dolasku su morali protrčati kroz špalir, a za to vrijeme su udarani. Dva zatočenika u ovom objektu su preminula.

(para. 791-796. Brđanin, str. 261–262), (para. 254-256. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 86)