Travnik

Konstatovano je da su mudžahedini, strani i domaći, od kraja 1992. do osnivanja odreda “El-Mudžahidin” (ili „El-Mudžahid“) u augustu 1993., redovno učestvovali u borbama koje je vodio Treći korpus ABiH u čijoj zoni odgovornosti je 1993. bio Travnik, ali nisu bili pripadnici ABiH. Strani mudžahedini su u BiH ulazili iz Hrvatske i uz pomoć hrvatskih vlasti. Osnivanjem odreda „El-Mudžahidin“ 13. avgusta 1993., taj odred de jure ulazi u sastav Trećeg korpusa ABiH, ali je zadržao značajan stepen samostalnosti u odnosu na jedinice sa kojima se borio, koja se ogledala u bezobzirnom zanemarivanju direktiva Trećeg korpusa. Ovim odredom su rukovodili mudžahedini iz inostranstva koje nije postavila ABiH. Konstatovano je da je odnos između odreda „El-Mudžahidin“ i Trećeg korpusa ABiH bio odnos gotovo otvorenog neprijateljstva u periodu između 13. avgusta i 1. novembra 1993.

(para. 488, 795. Hadžihasanović i Kubura, str. 153, 246; ) (para. 196, 209-212, 216-217, 224-231. Hadžihasanović i Kubura presuda žalbenog vijeća, str. 74, 79-82, 85-88) (para. 166, 172-174, 177, 187. Rasim Delić, str. 51, 53-54, 55, 58)

Četiri hrvatska zarobljenika pogubljena su u selu Miletići 24. aprila 1993., a ubistvo su izvršili strani i domaći mudžahedini, stacionirani u Poljanicama, te je došlo do pljačkanja imovine Hrvata.

(para. 1069, 1089, 1100, 1861-1862. Hadžihasanović i Kubura, str. 327, 334, 338, 600)

Tokom ranih jutarnjih sati 8. juna 1993. došlo je do razmjene vatre između HVO-a i ABiH, čije su snage ušle u selo Maline kad je HVO prestao pružati otpor. Dio pripadnika ABiH je 200 do 350 stanovnika Malina, Hrvata civila i pripadnika HVO-a, odveo prema Mehurićima, dok je preostali dio ostao u Malinama kako bi zaštitio imovinu stanovnika. Kolonu seljana pod pratnjom pripadnika ABiH je, nedaleko od Poljanica, presrela grupa “mudžahedina“ i pod prijetnjom oružjem pripadnicima ABiH otela petnaestak vojno sposobnih muškaraca iz kolone i odvela ih u smjeru Bikoša.Nedugo nakon toga, druga grupa od oko 50 muškaraca i žena hrvatske nacionalnosti, koji su krenuli pješke iz Malina u poslijepodnevnim satima, također u pratnji vojnika ABiH, srela se s pomenutom grupom od petnaestak vojno sposobnih muškaraca, a mudžahedini su uz upotrebu sile iz druge grupe oteli 7 do 12 vojnosposobnih muškaraca, bosanskih Hrvata. Na putu prema Bikošima, mudžahedini su naišli su na još jednu grupu bosanskih Hrvata u pratnji vojnika, u kojoj je bilo oko sedam ranjenih i četiri do šest zarobljena vojnika bosanska Hrvata, te su i tu grupu priključili grupi za Bikoše.

(para. 1115-1118, 1120-1122, 1804. Hadžihasanović i Kubura, str. 343-346, 577-578) (para. 208-212. Rasim Delić, str. 67)

U grupi koju su mudžahedini na kraju doveli u Bikoše bilo je približno 30 osoba, među kojima je bila i jedna žena, koja je na sebi imala maskirnu uniformu i traku Crvenog krsta oko nadlaktice. Dva inostrana mudžahedina su je zlostavljala, a kad je odbila skinuti jaknu, jedan od njih usmrtio ju je rafalnom vatrom. Jedan od zarobljenika je usmrćen vatrenim oružjem kada je pokušao pobjeći, a ostali zarobljenici su poredani i na njih su mudžahedini otvorili vatru. Kada su svi popadali na tlo, mudžahedini su pucali u one koji su im izgledali živi.

(para. 213-215. Rasim Delić, str. 67-68) (para. 1123-1127. Hadžihasanović i Kubura, str. 347-348)

Domaći i strani mudžahedini su 8. juna 1993. su u Malinama/Bikošima ubili najmanje 24 osobe. Manji broj žrtava je preživio zahvaljujući tome što su se pretvarali da su mrtvi ili su bili skriveni ispod mrtvih tijela.

(para. 1145-1146, 1148, 1151. Hadžihasanović i Kubura, str. 354–356) (para. 216, 225. Rasim Delić, str. 68, 70)

Tog dana su strani i domaći mudžahedini iz vatrenog oružja teško ranili najmanje pet osoba koje je u to vrijeme nisu učestvovale u neprijateljstvima.

(para. 226. Rasim Delić, str. 70)

U Mehurićima su postojala dva zatočenička centra – u osnovnoj školi i u kovačkoj radionici. U školi je bilo smješteno oko 250 civila, bosanskih Hrvata, u periodu od 6. do 24. juna 1993., dok je u Kovačnici, u periodu od 6. juna 1993. do 4. jula 1993. bilo zatvoreno 20 do 30 hrvatskih civila i vojnika HVO-a. Većina zatočenih u školi bili su starije osobe žene, među kojima je bilo i trudnica, i djeca, bosanski Hrvati, pretežno stanovnici sela Malina, ali i susjednih sela poput Postinja, Miletića, Brajkovića, Podova, Čukla i Orašca. Zatočenici koji su bili dovedeni u Kovačnicu uglavnom su bili bojnici HVO-a, ali i civili, bosanski Hrvati, među kojima je bila jedna žena i jedan maloljetnik. Za razliku od postupanja prema zatočenicima u školi, u kojoj nisu utvrđeni slučajevi okrutnog postupanja, prema dijelu zatočenika u Kovačnici je okrutno postupano od strane pripadnika ABiH najšečće prilikom njihovog ispitivanja, a u dva navrata i tokom radnog zadatka čišćenja i odlaska u nužnik, na način da su zastrašivani i fizički napadani.

(para. 1303, 1308, 1320, 1322-1324, 1335, 1337-1338, 1340, 1343. Hadžihasanović i Kubura, str. 413, 415, 420, 421-423, 428-429, 430, 432)

24. juna 1993., nakon sporazuma o razmjeni između između ABiH i HVO, hrvatski civili zatočeni u školi u Mehurićima razmijenjeni su za bošnjačke civile zatočene u Skradnom, dok je nekoliko muškaraca odvedeno u KP dom u Zenici. Što se tiče zatočenika iz Kovačnice, oni su ostali u zatočenju do premještanja u KP dom u Zenici 4. jula 1993.

(para. 1331-1332. Hadžihasanović i Kubura, str. 426)

U oktobru 1993., u dva navrata, 15. oktobra i 19. oktobra, mudžahedini su kidnapovali dvije grupe od po pet hrvatskih civila, u cilju ishođenja razmjene jednog mudžahedina kojeg je početkom oktobra zasjeda HVO-a ranila i lišila slobode, kao i leševa četvorice mudžahedina poginulih iste prilike. Prvu grupu civila su kidnapovali iz prostorija humanitarne organizacije Caritasa u Travniku, a drugu grupu, koja se sastojala od javnih ličnosti iz redova travničkih Hrvata i Srba, oteli su u naselju oko zgrade zvane „Amerikanka“ u Travniku.

(para. 1364, 1371, 1392. Hadžihasanović i Kubura, str. 440, 442-443, 450)

Obje grupe otetih civila su mudžahedini odvedeli u Orašac, gdje su napravili svoju bazu, a u tom logoru su zatočenici iz prve grupe bili izloženi ponižavajućim postupcima, a zatočenici iz druge grupe fizičkom i psihičkom nasilju, koje je uključivalo premlaćivanje, prijetnje smrću, te raznovrsne uvrede a počinioci takvog okrutnog postupanja bili su pripadnici odreda “El-Mudžahidin”. Jednog od zatočenika su ubili odsijecanjem glave u blizini baze.

(para. 1372-1373, 1393-1395. Hadžihasanović i Kubura, str. 443-444, 450-451, 449–452)

Jednog od zatočenika iz druge grupe, bosanskog Srbina iz Travnika, pripadnici odreda „El-Mudžahidin“ ubili su odsijecanjem glave u blizini baze u Orašcu, nakon čega su prisilili tri prisutna zatočenika da poljube glavu pokojnika, te im naredili da tijelo i glavu pokojnika sahrane.

(para. 1378, 1398-1401. Hadžihasanović i Kubura, str. 445-446, 452)

Pripadnici ABiH i međunarodnih organizacija su u više navrata pokušavali ishodovati puštanje zatočenika, pri čemu su pripadnici ABiH prijetili i upotrebom sile, a pritisak za oslobađanje se vršio i putem određenih muslimanskih vjerskih dostojanstvenika. Zatočenici su puštani iz Orašca u više navrata u periodu između 16. oktobra i 7. decembra 1993.

(para. 1368-1370, 1374-1377, 1381, 1383, 1386-1387. Hadžihasanović i Kubura, str. 442, 444-448) (para. 224, 227. Hadžihasanović i Kubura presuda žalbenog vijeća, str. 85-86)

23. oktobra 1993., pripadnici odreda „El-Mudžahidin“ oteli su jednog pripadnika ABiH, kojeg su u njihovoj bazi držali i zlostavljali nekoliko dana zbog uzimanja alkohola. Oslobodili su ga tek nakon što su zaprimili poruku poslanu putem travničkog muftije da će ABiH napasti njihovu bazu.

(para. 225. Hadžihasanović i Kubura presuda žalbenog vijeća, str. 86)

U podrumu kasarne bivše JNA nalazio se zatočenički centar gdje su na različite periode bili zadržavani vojnici ABiH i HVO-a, a tako i civili, te su u ovom objektu zatočenici redovno premlaćivani od strane stražara, pripadnika ABiH.

(para. 1260-1280, 1282. Hadžihasanović i Kubura, str. 397–405)

8. juna 1993., prilikom ofanzive ABiH n potezu Vrselje – Crni vrh – Ušice – Čukle – Brajkovići, izvršen je napad na selo Čukle. Konstatovano je da je tokom 1993. došlo do razaranja kuća u Čuklama, ali okolnosti u kojima su se ta razaranja dogodila nisu utvrđene, kao ni počinioci.

(para. 1814, 1817-1818. Hadžihasanović i Kubura, str. 582, 583-585)

Konstatovano je da je u Gučoj Gori u junu 1993. od strane civila i pripadnika ABiH počinjeno višestruko djelo pljačke velikih razmjera, pri čemu su iz kuća stanovnika Guče Gore odnošeni električni kućanski aparati, pokućstvo i odjeća. U junu 1993. samostanu u Gučoj Gori od strane stranih mudžahedina nanijeta je šteta u vidu ispisivanja arapskih natpisa na zidovima, uništenja komemorativnih ploča i oštećenja slika, freski i orgulja.

(para. 1874-1876, 2005-2006. Hadžihasanović i Kubura, str. 605-606. i 652-653. Hadžihasanović i Kubura)

8. juna 1993. Mudžahedini su oštetili i katoličku crkvu u Travniku na način da su uništili razglas, orgulje, vitraže, kipove i slike.

(para. 2012-2015. Hadžihasanović i Kubura, str. 654-656.)