Osim vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ,koji su označeni kao počinici zločina na području Novog Treavnika, u jednom slučaju su kao izvršioci označeni i civili.
Konvoj sa humanitarnom pomoći, poznatiji kao “tuzlanski konvoj“, koji se sastojao se od nekoliko stotina kamiona, 4. juna 1993. je zaustavljen na barikadi u Rankovićima, sjeverno od Novog Travnika, te je tom prilikom ubijeno osam vozača iz vatrenog oružja, vozila su odvezena, a konvoj su opljačkali civili i vojnici. Konvoj je zatim ponovno zaustavila gomila na kontrolnom punktu Dubravica u blizini Viteza. U međuvremenu su odvezeni mnogi od kamiona, od kojih sedam u školu u Dubravici, a drugi su kasnije pronađeni parkirani u Novom Travniku, Novoj Biloj, Vitezu i Busovači. (str. 235–236. Kordić i Čerkez)
U junu 1993. je visoka zgrada na liniji fronta, zvana “Stari soliter“, bila poprište teških borbi. 57 ljudi, među njima i 10 žena i 18 , tri mjeseca nije moglo nigdje iz zgrade. HVO isprva nije htio dozvoliti da se zgrada evakuiše, da bi konačno u septembru pristao da se stanari razmijene za hrvatske stanovnike dvaju sela, koja je držala Armija BiH. (str. 240. Kordić i Čerkez)
U Novom Travniku su Bošnjaci zatvarani u logor “Stojkovići“ u periodu od 18. do 30. juna 1993. Tamo ih je HVO tjerao da kopaju rovove na liniji fronta i da zakopavaju leševe. (str. 271. Kordić i Čerkez)
Tri vojnika Armije BiH-a, koji su bili zatvorenici HVO-a, u Novom Travniku su 5. oktobra 1993. natjerani da hodaju ka liniji, dok su na njih okačili mine. Kad su stigli u blizinu položaja Armije BiH, mine su aktivirane. (str. 266. Kordić i Čekez)