Kao počinioci zločina u proljeće i ljeto 1992. na području Donjeg Vakufa su, haškim presudama, konstatovani pripadnici paravojnih formacija, Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) i Vojske Republike Srpske (VRS).
U aprilu 1992. godine u Donji Vakuf je stigla oružana formacija bosanskih Srba pod nazivom “Beli orlovi“. Od stanovništva se zahtijevalo da predaju oružje. (str. 81. Stanišić i Župljanin, tom I)
Krajem ljeta 1992. oružana formacija bosanskih Srba išla je po bošnjačkim selima, kao što su Doganovci, i otvarala vatru. Mnoge kuće su spaljene do temelja. Bošnjaci nisu pružili nikakav oružani otpor. (str. 82. Stanišić i Župljani, tom I)
Vojska bosanskih Srba je redovno granatirala sela u općini Donji Vakuf, među njima i selo Prusac u augustu 1992. (str. 214. Brđanin)
Većina Bošnjaka iz Donjeg Vakufa počela je masovno bježati iz te općine u maju i to se nastavilo tokom cijeloga ljeta, zbog uznemiravanja i prijetnji od strane Srba, a njihova imovina je pokradena. (str. 83. Stanišić i Župljanin, tom I), (str. 214. Brđanin), (str. 164. Krajišnik)
Nekoliko džamija u ovoj općini je uništeno i oštećeno, a ostaci jedne od njih utovareni su u kamione i istreseni u Vrbas i na obalu. (str. 223. i 224. Brđanin), (str. 84. Stanišić i Župljanin, tom I)
Srpske vlasti su 1992. u Donjem Vakufu civile, pretežno bošnjačke nacionalnosti, držale u zatočeništvu u deset zatočeničkih centara.* (str. 164–165. Krajišnik)
* Stanica javne bezbjednosti (SJB), skladište TO, skladište “Vrbasprometa“, kasarna “Daljan“, Osnovna škola “Oborci“, hotel “Semešnica”, obdanište, garaža u kući Ivice Stanka, garaža u kući Gorana Lončara i hotel “Vrbas”.
U presudama se navodi da je bilo zatočeneno blizu 200 Bošnjaka i Hrvata, a više od 13.000 ih je napustilo Donji Vakuf poslije napada. (str. 90. Stanišić i Župljanin, tom I)
Od sredine juna do sredine septembra 1992. civile Bošnjake i Hrvate držali su u zatočenju bosanski Srbi, vojnici i pripadnici vojne i civilne policije, većinom u zgradi SUP-a* u zatočeničkom logoru “Vrbaspromet”, u zatočeničkom objektu zvanom “Kuća”, te u skladištu Teritorijalne odbrane. (str. 259. Brđanin), (str. 84. Stanišić i Župljanin, tom I)
*Služba unutrašnjih poslova, odnosno Stanica javne bezbjednosti Donji Vakuf.
U zgradi SUP-a zatočenike su tukli pendrecima, električnim kablovima, čeličnim šipkama, nogama, toljagama i lancima. (str. 260. Brđanin)
Najmanje četiri, a najviše 12 muškaraca Bošnjaka, neki od njih približno u periodu od pet dana, držani su u privatnoj kući preko puta MUP-a, čija je vlasnica bila jedna bosanska Srpkinja, gdje su fizički maltretirani. (str. 260. Brđanin), (str. 87. Stanišić i Župljanin, tom I)
U skladištu TO-a držano je otprilike 80 muškaraca Bošnjaka, od kojih su neki ondje proveli približno 20 dana. Praksa premlaćivanja je bila česta, zatočenici prisiljavani da se međusobno tuku, a neki su preminuli od posljedica premlaćivanja. (str. 260–261. Brđanin), (str. 85. Stanišić i Župljanin, tom I)
Civili Bošnjaci i Hrvati držani su zatvoreni u jednom praznom skladištu trgovinsko-industrijskog preduzeća “Vrbaspromet” od jednog do tri mjeseca, gdje ih je približno 90 bilo zatočeno. Po dolasku su morali protrčati kroz špalir, a za to vrijeme su udarani. Dva zatočenika u ovom objektu su preminula. (str. 261–262. Brđanin), (str. 86. Stanišić i Župljanin, tom I)