Među počiniocima zločina počinjenih na području Ključa, prema Haškim presudama, navedene su srpske snage – vojska (Jugoslovenska narodna armija i Vojska Republike Srpske), policija, paravojne formacije i civili koji su učestvovali u hapšenju i premlaćivanju zatočenih sugrađana.
Početkom 1992. povećan je broj vojnika koji su se nalazili u općini, a neke paravojne grupe, uključujući “Crvene beretke”, došle su u Ključ negdje u novembru 1991., dok su druge grupe, kao što su “Beli orlovi”, stigle u februaru 1992. (para. 1498. Karadžić, tom II, str. 607. )
Do porasta nasilja na području Ključa došlo je u martu i aprilu 1992. kada su pijani srpski vojnici, koji su se vraćali s fronta, pucali po selima. (para. 295. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 95–96.), (para. 1500. Karadžić, tom II, str. 608.)
U Ključu je 5. maja 1992. uveden policijski sat. Šesta krajiška brigada u sadejstvu sa drugim vojnim jedinicama je 7. maja 1992. zauzela grad i preuzela kontrolu nad svim važnim lokacijama i raskrsnicima u gradu, a srpska vojska, paravojne snage i srpska milicija nastavile su silom preuzimati vlast u drugim selima u općini. (para. 297-299. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 96-97.)
Do kraja maja 1992. većina Bošnjaka u Ključu je otpuštena ili je trebala uskoro biti otpuštena s posla. (para. 1504. Karadžić, tom II, str. 611-612.)
Nakon razoružavanja policajaca bošnjačke nacionalnosti, srpska policija je 25. maja 1992. postavila kontrolni punkt između većinski bošnjačkih sela Biljani i Sanica. Bošnjacima je izuzetno ograničena sloboda kretanja, u Krasuljama je došlo do oružanog sukoba, a svim stanovnicima te općine, koji su u tom trenutku bili u sastavu naoružanih jedinica, uključujući “Bele orlove”, naređeno je da se stave pod komandu odbrambenih operativnih snaga Ključa. (para. 446. Krajišnik, str. 167-168.)
Počev od 27. maja, srpske snage su napale bošnjačka područja općine Ključ, a kada su te operacije započele, pripadnici srpskih snaga su prikupljali oružje iz muslimanskih sela, uključujući Pudin Han, Velagiće, Krasulje, Biljane, Sanicu i Kamičak. Od bosanskih Srba nije traženo da predaju svoje oružje. (para. 1511. Karadžić, tom II, str. 616.)
Vojska je krajem maja 1992., zajedno sa drugim jedinicama, ulazila u sela ili ih napadala, a među kojima su bili Hadžići i Pudin Han, dok su vojska i paravojne formacije u dva navrata pretraživale selo Biljane krajem maja i juna 1992. (para. 449. Krajišnik, str. 168-169.), (para. 301. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 98.)
U napadu krajem maja 1992. na Pudin Han i Hadžiće, uništene su sve kuće u Gornjim Hadžićima. (para. 851. Mladić, tom I, str. 438.)
Prije isteka ultimatuma za predaju oružja krajem maja 1992., počelo je granatiranje Pudin Hana sa mjesta pod kontrolom bosanskih Srba, usljed kojeg su poginula najmanje tri civila iz ovog mjesta. (para. 423. Brđanin, str. 160.), (para. 1515. Karadžić, tom II, str. 619.)
Granatirana su mnoga nesrpska sela u Ključu i izvršen je napad na Krasulje, Crljene, zaselak Dragonovići i Prhovo. (para. 851. Mladić, tom I, str. 438.)
Približno 1. juna 1992., srpski policajci – naoružani automatskim oružjem – stigli su u muslimansko selo Prhovo, gdje su nekoliko mještana pretukli, ubili između pet i osam civila, a muške stanovnike odveli iz sela u pravcu Peći. Iz Prhova se za to vrijeme začula eksplozija i pucnjava u kojoj je poginulo je oko 38 ljudi, među kojima je bilo i djece. (para. 450. Krajišnik, str. 16.), (para. 1517-1519. Karadžić, tom II, str. 619–620.), (para. 424-426. Brđanin, str. 161.)
Konstatovano je da su srpske snage 1. juna 1992., ili približno tog datuma, ubile 52 bosanska muslimana u Prhovu i na putu za Peći. ((para. 1522. Karadžić, tom II, str. 622.), (para. 450.Krajišnik, str. 168.), (para. 426. Brđanin, str. 161.)
Srpske snage su 1. juna 1992. okupile stotinjak muškarca iz Hadžića, Velagića i okolnih sela u zgradi škole u Velagićima, koji su bili nenaoružani, gdje su ih prvo pretukli i psihički maltretirali. (para. 451. Krajišnik, str. 169-170.), (para. 427. Brđanin, str. 161-162. ), (para. 336. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 108–109.), (para. 822-823. Mladić, tom I, str. 421-423.), (para. 1529. Karadžić, tom II, str. 625.)
Vojnici su muškarcima naredili da izađu iz škole i da se postroje uz zid, nakon čega je iz vatrenog oružja ubijeno 77 Bošnjaka, a potom je organizovano prebacivanje tijela na lokalitet masovne grobnice “Lanište II”, gdje su ekshumirana. (para. 1526-1529. Karadžić, tom II, str. 623-625.), (para. 823., 825., 834. Mladić, tom I, str. 423–424,428-429.), para. 451. Krajišnik, str. 169-170.), (para. 427. Brđanin, str. 161-162.), (para. 336. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 108–109.)
U selu Biljani i u zaseocima Brkići, Džaferagići, Botonići i Jakubovac su 10. jula 1992. Vojska Republike Srpske i policija iz Sanice okupili muškarce, Bošnjake, od 18 do 60 godina i žene iz biljanskih zaselaka u blizini osnovne škole u Biljanima. (para. 801.Mladić, tom I, str. 408.), (para.453. Krajišnik, str. 170.), (para. 337. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 109.), (para. 1546. Karadžić, tom II, str. 629-630.)
Konstatovano je da je 10. jula 1992. u Biljanima ubijeno oko 200 zatočenih Bošnjaka, među kojima su bile žene, stari ljudi i jedna beba. Neka od tih ubistava izvršena su u školi u Biljanima ili oko nje, a druga nakon što su zatočenici autobusima odvedeni iz škole. (para. 820, Mladić, tom I, str. 420. ), (para. 1554-1555. Karadžić, tom II, str. 633.), (para. 453. Krajišnik, str. 171.), (para. 337. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 109.)
U najmanje sedam zatočeničkih centara* u općini Ključ, uglavnom u školama, mnogi civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti bili su zatočeni u lošim uslovima i često teško premlaćivani, a mnogi od njih su pogubljeni. (para. 448., 452., 454. Krajišnik, str. 168-170.), (para. 302. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 98.)
*barake u Gornjoj Sanici, željezničkoj stanici u Gornjoj Sanici, školska sportska dvorana u Sanici, sportska dvorana uKljuču, Stanica javne bezbjednosti (SJB), Osnovna škola “Nikola Mačkić”, škola u Sitnici.
Nakon što su u toj općini preuzeli vlast, policija i srpski vojnici hapsili su bošnjačke civile, građane Ključa i drugih sela općine i odvodili ih u zgradu policije i u školu “Nikola Mačkić”. (para. 805. Brđanin, str. 264.), (para. 307, 332. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 100-108.), (para. 1531, 1538, Karadžić, tomII, str. 625-626.)
Pojedinci su hapšeni dok su se kretali ulicama ili jednostavno zato što su se nalazili u zonama borbenih dejstava, a među uhapšenima su bili Bošnjaci iz Ključa, Krasulja, Gornje i Donje Sanice, Crljena, Draganovića, Pudinog Hana, Velagića, Biljana i Prhova. (para. 332. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 108.)
Bošnjake i Hrvate u općini Ključ su hapsili policija, vojska, paravojne jedinice, uključujući “Bele orlove”, i civili srpske nacionalnosti. (para. 332, Stanišić i Župljanin, tom I, str. 108.)
Uhapšene ljude tukli su prilikom prolaska kroz špalir na stepenicama na ulazu u zgradu policije i na ulazu u školu – nogama, šakama, pendrecima, kundacima i nogama od stolica, a potom su premlaćivani van objekata i za vrijeme ispitivanja. (para. 807-808, 811-812. Brđanin, str. 264–265.), (para. 308. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 100.), (para. 1532., 1536., Karadžić, tom II, str. 626–627.)
Premlaćivanja u zgradi policije su vršili srpski policajci koji su čuvali zgradu i civili, lokalni Srbi. (para. 808. Brđanin, str. 264.), (para. 308. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 100.)
Od početka juna 1992. u osnovnoj školi “Nikola Mačkić” u Ključu bilo je zatočeno približno 300 muškaraca, Bošnjaka. (para. 1538. Karadžić, tom II, str. 627.)
Krajem maja i početkom juna 1992. zatočeno je približno 400 nesrba u školskoj sportskoj dvorani u Sanici, gdje su ih čuvali rezervni policajci. (para. 452. Krajišnik, str. 170.), (para. 837. Mladić, tom I, str. 430.)
Od 3. do približno 7. juna 1992. između 200 i 250 muškaraca civila, među kojima su bili zatočeni u sportskoj dvorani škole u Sanici, zatočeno je u školi u Sitnici. (para. 838. Mladić, tom I, str. 430.)
Približno 300 muškaraca Bošnjaka zatočenih u osnovnoj školi u Ključu je 5. juna sprovedeno u logor “Manjača” u općini Banja Luka. (para. 452. Krajišnik, str. 170.)
Pripadnici rezervnog sastava policije su 7. juna 1992., ili približno tog datuma, odveli pješke na “Manjaču” približno 400 zatočenika iz škole u Sitnici. (para. 1382. Karadžić, tom II, str. 559-560.), (para. 452. Krajišnik, str. 170.)
Policajci iz Ključa su 25. juna 1992., ili oko tog datuma, odveli u “Manjaču” jedan broj zatočenika iz SJB-a Ključ. (para. 1382. Karadžić, tom II, str. 560.)
Do kraja augusta 1992. gotovo svi zatočenici iz zatočeničkih centara u Ključu su prebačeni u logor “Manjača” u općini Banja Luka. (para. 456. Krajišnik, str. 172.), (para. 329. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 107.)
Srpske snage su tokom 1992. godine paljevinom ili eksplozijom potpuno razorile ili teško oštetile 3.500 kuća u vlasništvu Bošnjaka i nekoliko džamija i bošnjačkih spomenika te katoličku crkvu u općini Ključ. (para. 326. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 106.), (para. 841. Mladić, tom I, str. 432.), (para. 447. Krajišnik, str. 167.), (para. 1512. Karadžić, tom II, str. 61.)
Zaključeno je da su srpske snage od sredine maja do augusta 1992. godine pljačkale stambene i privredne objekte poslije napada na bošnjačke i hrvatske dijelove Ključa. (para. 341. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 110.), (para. 855. Mladić, tom I, str. 440-441.)
Konstatovano je da su Bošnjaci i Hrvati bili prisiljeni da napuste tu općinu i da je od 27. maja 1992. do maja 1993. iz općine Ključ otišlo najmanje 14.000 do 15.000 Bošnjaka i 200 Hrvata u nekoliko konvoja, te da je većina otišla zbog straha i neizdrživih okolnosti, kao što su prijetnje, provokacije, pljačka, krađa, pucnjava, paljenje imovine i ubijanje. (para. 883. Mladić, tom I, str. 454-455.), (para. 1567-1568. Karadžić, tom II, str. 638.), (para. 346. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 111.)
U općini Ključ organiziran je niz konvoja prije nego što je organiziran konvoj od otprilike 1.000 ljudi, koji je krajem jula 1992. iz Ključa otišao za Travnik, a za ovaj grad je 11. septembra 1992. otišlo otprilike 500 Bošnjaka. (para. 561. Brđanin, str. 200.)
Otprilike 2.500 Bošnjaka i bosanskih Hrvata – većinom žena, djece i staraca – prevezeni su iz Ključa za Travnik 1. oktobra 1992. Bosanski Srbi su pratili konvoj do jednog mjesta 25 kilometara udaljenog od Travnika, na kojem su zatražili novac i dragocjenosti od putnika, koji su potom pješice otišli u Travnik. (para. 563. Brđanin, str. 201.), (para. 1566. Karadžić, tom II, str. 637–638.), (para. 875. Mladić, tom I, str. 450.)