Sarajevo pod opsadom

Pokreni video

U ovoj regiji obuhvaćen je dio Sarajeva koji se tokom rata nalazio pod opsadom, što je i utvrđeno presudama, potom dijelovi gradskih opština koji su od 1992. do kraja rata i reintegracije bili pod kontrolom Vojske Republike Srspke, potom opštine koje su prije rata bile u sastavu Sarajeva, kao i područje opštine Sokolac.

Događaji koji su obrađeni u ovoj regiji datiraju od aprila 1992. kada je konstatovano da su u Sarajevu počele padati granate pa do samog kraja rata, a konkretno augusta mjeseca 1995. kada presude obrađuju zadnje incidente granatiranja, dok se kao počinioci su navedene vojne snage, odnosno Vojska Republike Srpske, policijske, odnosno snage Ministarstva unutrašnjih poslova RS te paravojne formacije.

Dijelovi grada obrađeni u ovom segmentu su dijelovi opština Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, dio opštine Vogošća (odnosno dijelovi grada koji su se nalazili pod opsadom, kao i dijelovi opštine Ilidža (naselja Hrasnica, Sokolović-Kolonija i Butmir) koji su bili van obruča, a koji su kao i ostatak grada bili pod artiljerijskom paljbom.

Zona odgovornosti VRS-a je obuhvatala južni dio Sarajeva, uključujući naselja Lukavica, Vraca, Grbavica, dijelove Dobrinje, Zlatište i područje do planine Trebević, brda južno i jugozapadno od Sarajeva, područje Rajlovca na sjeverozapadu Sarajeva prema Mrkovićima, uključujući Špicastu stijenu sjeveroistočno od Sarajeva i područje Pala.  (str. 39, Milošević)

ABiH je držala istočni dio grada Sarajeva, uključujući gusto naseljene dijelove kao što su Stari Grad i Centar, jugozapadni dio Sarajeva, Hrasnicu, Sokolović-Koloniju i Butmir, te brda na sjeveru grada. (str. 40, Milošević) 

Dokazi pokazuju da je ABiH također kontrolisala nekoliko brda i uzvisina u blizini centralnih dijelova Sarajeva. (…) Međutim, većina tih brda ili uzvisina, naročito brda na liniji sukoba na jugu i jugoistoku, vidjela su se s teritorije koju je kontrolisala VRS. ABiH je kontrolisala veći dio područja Igmana na jugozapadu, koje se uzdiže iznad šireg područja Hrasnice. (str. 44 i 48, Milošević)

Linija sukoba u gradu na području Marindvora išla je duž Miljacke, pri čemu su snage VRS-a držale područje Grbavice i položaje južno i istočno od ovog naselja (…) prostoru od Vrbanja mosta, duž Miljacke preko firme “Strojorad”, stadiona Grbavica, Ozrenske i Milinkladske ulice do kasarne “Slaviša Vajner Čiča”. (str. 1.406–1.407, Karadžić tom 3)

Položaji VRS-a su se nalazili i desno od Vrbanja mosta ka Jevrejskom groblju sve do podnožja Debelog brda (str. 1.407, Karadžić tom 3)

Debelo brdo i Čolina kapa su brda koja se nalaze u podnožju planine Trebević i njih je kontrolisala ABiH, dok je VRS kontrolisao planinu Trebević i Vidikovac na vrhu ove planine, te područja južno od Debelog brda i brda Zlatište, koja se uzdižu iznad grada. (str. 41, Milošević)

U naselju Dobrinja se jedna linija protezala kroz Dobrinju V i Aerodromsko naselje prema Sarajevskom aerodromu, a druga se nalazila u istočnom dijelu i protezala se od Dobrinje IV do zgrade “Oslobođenja”. Najveći dio obližnjeg brda Mojmilo je bio pod kontrolom ABiH, dok je istočni dio ovog brda i područje koje se protezalo odatle do Vraca kontrolisao SRK. (str. 42 i 43, Milošević)

Nedžariće, koji se nalaze sjeverno od aerodroma, kontrolisao je VRS i to je naselje s tri strane graničilo s teritorijom pod kontrolom ABiH: Alipašinim Poljem, Mojmilom i Stupom. Brdo Stup, sjeverozapadno od Nedžarića, kontrolisala je ABiH, kao i Butmir i Kotorac, koji se nalaze južno od aerodromske piste. (str. 43, Milošević)

Ilidžu je držao VRS kao područje dalje prema sjeverozapadu, zatim područja Osijeka, Butila i Blažuja bila su također pod kontrolom VRS-a., kao i Lukavica, koja se nalazi pet ili šest kilometara istočno od Ilidže. Naselje Sokolović-Kolonija, južno od Ilidže, bilo je pod kontrolom ABiH. (str. 43–44, Milošević)

Sjeverozapadno od Sarajeva, linija sukoba se protezala od rijeke Miljacke duž željezničke pruge prema sjeveru do kasarne Rajlovac, te je ABiH kontrolisala Briješko brdo i brdo Sokolje, zatim brda Žuč i Hum, a Vogošću i područje zapadno i sjeverozapadno od linije sukoba je kontrolisao VRS, kao i padine Žuči prema Vogošći i Rajlovcu. (str. 44–45, Milošević)

Na sjeveroistoku Sarajeva naselje Sedrenik je bilo pod kontrolom ABiH, a linija sukoba se protezala preko više brda, između ostalog Špicaste stijene i Grdonja, koje je držao VRS, kao i područje Hreše. (str. 47–48, Milošević)

Tokom rata nije bilo većih pomijeranja linija na ovim lokalitetima, što je i navedeno u presudama.

Kao počinioci granatiranja i snajperskog djelovanja po gradu navedene su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK), odnosno jednog od korpusa koji su činili VRS.*

*Svi korpusi JNA u BiH su preimenovani, ali su zadržali većinu kadrova i naoružanja. Četvrti korpus JNA sa sjedištem u Sarajevu postao je SRK. (str. 23, Milošević)

U Sarajevu je početkom aprila 1992. došlo do razmjene jake vatre u gradu i oko njega, a sredinom tog mjeseca je otpočelo granatiranje. (str. 1.885, Karadžić tom 3)

Zaključeno je kako je SRK u suštini okružio Sarajevo i držao ga pod opsadom, te da je grad, kao takav, bio pod blokadom. (str. 1.861, Karadžić tom 3)

Humanitarna pomoć je morala da se šalje u grad i Ujedinjenim nacijama je za to bila potrebna dozvola bosanskih Srba, što pokazuje da je grad bio u okruženju, pod opsadom, te da je SRK imao kontrolu nad stanjem stvari. Da SRK nije bio opkolio grad i zaustavio njegovo snabdijevanje, ne bi ni postojala potreba za tunelom, kao ni za humanitarnom pomoći. (str. 1.859, Karadžić tom 3)

Armija BiH je bila na području unutar linija sukoba, a vatreni položaji srpske vojske nalazili su se svuda oko Sarajeva koje je bilo u okruženju SRK-a i takva situacija je vladala tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica. (str. 48, Milošević)

Civilno stanovništvo, s obzirom na operacije snaga SRK-a raspoređenih oko grada, imalo je vrlo malo mogućnosti da bezbjedno napusti Sarajevo. (str. 1.861, Karadžić tom 3)

Konstatovano je da su snage SRK-a izvršile terorisanje, napad na civile, ubistvo i nečovječna djela nad građanima Sarajeva. (str. 247, Galić)

Protiv civilnog stanovništva u dijelovima Sarajeva pod kontrolom ABiH sprovodila se kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja i glavna svrha joj je bilo zastrašivanje. (str. 247, Galić)

Civili u dijelovima Sarajeva pod kontrolom ABiH u periodu na koji se odnosi Optužnica bili neselektivno i direktno napadani s teritorije pod kontrolom SRK-a. (str. 245, Galić)

Obrazac paljbe po Sarajevu je bio obrazac neselektivne i direktne paljbe s teritorija pod kontrolom SRK-a na civile u dijelovima Sarajeva pod kontrolom ABiH, a ne borbenih dejstava u kojima su civili bivali slučajno pogođeni. (str. 245, Galić)

Zaključak da su granatirani civili u Sarajevu, bilo putem hotimičnog gađanja, bilo putem neselektivnih i nesrazmjernih napada, dodatno potvrđuje činjenica da je veliki broj civila poginuo, ili ranjen, uslijed granatiranja koje je vršio SRK. (str. 1.822–1.823, Karadžić tom 3)

Iz dokaza se vidi da je SRK napadao civile, muškarce, žene, djecu i starije osobe i to posebno tokom civilnih aktivnosti ili na mjestima na kojima se očekivalo da će se oni zateći, pri čemu je taj obrazac ponašanja bio sličan po cijelom Sarajevu. (str. 246, Galić)

Veliki broj civila je ubijen, a na hiljade ih je ranjeno. (str. 978, Mladić tom 2)

Nijedan dio Sarajeva nije bio bezbjedan od granata, a snajpersko djelovanje je bilo rasprostranjeno po cijelom gradu. (str. 299–301, Milošević)

Dokazi pokazuju van svake razumne sumnje da to što su vojnici SRK-a namjerno gađali civile iz snajperskih pušaka je bila stalna pojava, dešavalo se gotovo svakodnevno i trajalo je bez jenjavanja tokom cijelog sukoba, a sarajevski civili su bili gađani dok su nosili vodu, hodali po gradu i koristili javni prevoz, posebno tramvaje. (str. 1.558, Karadžić tom 3)

U nekim slučajevima, civili su gađani u svojim domovima u vrijeme kad na tom području nije bilo borbi ili dok su šetali ili vozili bicikl po ulicama ili stajali u redu za humanitarnu pomoć. (str. 1.893, Karadžić tom 3)

Tramvaji koji su gađani u gradu Sarajevu su imali civilni status i svi dokazi pokazuju da tramvaj nije podoban za vojnu upotrebu. (str. 76, Milošević)

Bolnice, klinike i ambulante su također bile meta snajperskog djelovanja i granatiranja. (str. 979, Mladić tom 2)

Svaki pojedinačni incident snajperskog djelovanja u kojem je neki civil bio meta snajperista SRK-a primjer je hotimične namjere snaga SRK-a da terorišu civilno stanovništvo u Sarajevu.* (str. 1.882, Karadžić tom 3)

*U presudama se navodi da je u više od 30 incidenata utvrđeno da je snajperska vatra, između ostalog, otvarana sa nebodera u naselju Grbavica, Jevrejskog groblja, Vraca, Hrasnog Brda, Špicaste stijene, Baba stijene, Nedžarića, pravoslavne crkve na Dobrinji.

Snage SRK-a su se namjerno služile terorom kako da bi demoralisale civilno stanovništvo, zatim da bi izvršile odmazdu nakon ofanziva ABiH u gradu i drugdje, a željeli su da pokažu stanovnicima Sarajeva da nisu bezbjedni i da su bespomoćni. (str. 1.882, Karadžić tom 3)

Napad na civilno stanovništvo u Sarajevu je bio kako rasprostranjen, tako i sistematski iz razloga što su tokom više od tri godine, na različitim lokacijama, pripadnici SRK-a izvršili brojne radnje snajperskog djelovanja i granatiranja koje su prouzrokovale pogibiju i ranjavanje velikog broja civila. (str. 1.886, Karadžić tom 3)

Konstatovano je i da je SRK itekako znao da aerodromsku pistu prelaze civili te su selektivno otvarali vatru na ljude koji su prelazili pistu. (str. 173, Galić)

Stanovnici Sarajeva su živjeli u veoma teškim uslovima uslijed stalnog straha i nestašice osnovnih potrepština kao što su hrana, voda, gas i struja, zbog čega su morali izlaziti i izlagati se snajperskom djelovanju i granatiranju. (str. 979, Mladić tom 2)

U stalnom strahu su živjeli i zbog toga da bi oni ili njihovi najbliži mogli biti pogođeni u snajperskoj ili artiljerijskoj vatri*, a taj stalni strah je neizbježno uzeo danak i doveo do značajnog stresa i traume po stanovništvo. (str. 978–979, Mladić tom 2)

*U presudama je konstatovano 18 incidenata grantiranja sa smrtnim posljedicama, ranjavanjima i materijalnom štetom poput tržnice Markale u dva navrata, igrališta na Dobrinji, stradanja djece u naselju Alipašino Polje, stradanju građana u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina.

Konstatovano je da je SRK odgovoran za granatiranje civila i civilnih područja modifikovanim avionskim bombama* koje nisu bile podesne za gađanje konkretnih meta, već samo širih područja. (str. 302, Milošević) (str. 1.770, Karadžić tom 3)
*U presudama je obrađeno 14 incidenata granatiranja aviobombama koje je 1995. ispalio VRS, a od čijeg dejstva je poginulo i ranjeno više građana, uz materijalnu štetu na kućama i zgradama.