Zatočavanja u Bugojnu uslijedila su početkom sukoba između Armije BiH i HVO-a koji je u ovom gradu izbio u julu 1993. godine. Pošto u Bugojnu nije postojao pravi zatvor, ratno predsjedništvo Bugojna nekoliko je objekata pretvorilo u zatvore u koje su slate osobe koje je zarobila Armija BiH. (str. 358. Hadžihsanović i Kubura)
Ispred hotela “Kalin“ u Bugojnu su 24. jula 1993. pripadnici Armije BiH-a zarobili 100 vojnika HVO-a i 150 civila koji su smješteni na razna mjesta u ovoj općini. (str. 511. Hadžihasanović i Kubura)
Armija BiH je 19. septembra 1993. zarobila 470 “pripadnika HVO-a”, od kojih su 383 osobe imale status “ratnih zarobljenika”. Od ta 383 “ratna zarobljenika”, njih 66 bilo je pušteno na slobodu jer nije bilo osnova za zadržavanje u pritvoru. (str. 511. Hadžihasanović i Kubura)
Zatočenički centar koji je naduže ostao u funkciji bio je stadion “Iskre”, odakle su poljednji zatočenici oslobođeni 19. marta 1994. godine. Mnogi od tih zatočenika iz raznih zatočeničkih centara u Bugojnu proveli su u zatočenju i duže vremenske periode, čak i do osam mjeseci. Dana 19. marta 1994. na stadionu “Iskre” bile su zatočene još 292 osobe. (str. 512. Hadžihasanović i Kubura)
U periodu od 24. jula do 23. augusta 1993. u podrumu salona namještaja “Slavonija“ bilo je zatvoreno od 50 do 200 osoba. Među ondje zatočenim osobama bilo je nešto zarobljenih civila rbosanskih Hrvata i Srba, ali su većinu zatvorenika činili vojnici HVO-a koje je zarobila Armija BiH (str. 514. Hadžihasanović i Kubura)
Jedan zatočenik, ratni zarobljenik, je nakon premlaćivanja preminuo u Salonu. (str. 521–522. Hadžihasanović i Kubura)
Samostan u Bugojnu u kojem su se nekad nalazili osnovna škola i marksistički studijski centar, služio je kao zatočenički centar u julu 1993., gdje su zatočenici bili zatvoreni u učionicama na spratu i u prizemlju, kao i u podrumu zgrade. (str. 524. Hadžihasanović i Kubura)
Jedan od zatočenika je preminuo od povreda koje je zadobio van samostana. (str. 532. Hadžihasanović i Kubura)
U Gimnaziji “Mahmut Bušatlija” od 18. jula do 8. oktobra 1993., u tri ćelije u podrumu, bilo je zatvoreno više od stotinjak zatočenika – njih od 35 do 50 u jednoj ćeliji. (str 533–544. Hadžihasanović i Kubura)
Nad zarobljenicima koji su se nalazili u podrumu Gimnazije izvršene su višestruke radnje teškog fizičkog nasilja, te su im prouzročene velike patnje, odnosno tjelesne i duševne boli. (str. 538. Hadžihasanović i Kubura)
U periodu od kraja jula pa do kraja augusta 1993., oko 250 do 280 osoba bilo je zatvoreno u fiskulturnoj sali Osnovne škole “Vojin Poleksić“, odnosno vojnici HVO-a i civili, među kojima su bile dvije žene, dvije maloljetne osobe i jedna starija osoba. (str. 540–541. Hadžihasanović i Kubura)
Zatočenici u školi su za vrijeme zatočeništva redovno bili podvrgavani tjelesnom zlostavljanju. (str. 543–544. Hadžihasanović i Kubura)
Odlukom donijetom 24. augusta 1993., ratno predsjedništvo općine Bugojno odlučilo je da prostore ispod tribina stadiona “Iskre” koristi za pritvaranje civila i vojnih lica. Stadion je, kao zatočenički centar, postojao u periodu od druge polovine augusta 1993. pa do 19. marta 1994. godine. (str. 545. Hadžihasanović i Kubura)
Između druge polovine augusta 1993. i početka novembra 1993. na stadionu “Iskre” je bilo smješteno više od 400 zatočenika, uglavnom su bili vojnici HVO-a, ali i civili, bosanski Hrvati, te nešto bosanskih Srba, također civila. (str. 547. Hadžihasanović i Kubura)
Zarobljenici na stadionu “Iskre” su živjeli u atmosferi straha, u oskudici, a višekratno su bili podvrgavani i tjelesnom zlostavljanju. (str. 551. Hadžihasanović i Kubura)