Kao pripadnici zločina na području Viteza su konstatovane snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao i specijalne jedinice koje su bile u sastavu Vojne policije HVO-a.
Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je najprije napao selo Ahmiće 20. oktobra 1992., kada je zapaljeno i oštećeno nekoliko kuća, kao i džamija. (str. 277. Kordić i Čerkez)
U petak, 16. aprila, u 05:30 sati hrvatske snage su izvele istovremeni napad na Vitez, Stari Vitez, Ahmiće, Nadioke, Šantiće, Piriće, Novake, Putiš i Donju Večerisku. Vijeće smatra da se radi o planiranom napadu usmjerenom protiv bošnjačkog civilnog stanovništva. (str. 130. Blaškić)
Vijeće smatra da 16. aprila 1993. u borbi nije učestvovala samo Vojna policija, a posebno jedinica “Džokeri“*, nego i regularne jedinice HVO-a, uključujući i Vitešku brigadu. (str. 135. Blaškić)
*specijalna antiteroristička jedinica hrvatske Vojne policije. Antiteroristička jedinica osnovana u sklopu Četvrtog bataljona Vojne policije.
Hrvatski stanovnici Ahmića, ili barem oni koji su pripadali HVO-u ili bili u kontaktu sa hrvatskim oružanim snagama, znali su da će rano ujutro 16. aprila 1993. hrvatske snage započeti masovni vojni napad. (str. 110. Kupreškić i ostali)
U samo nekoliko sati, 16. aprila 1993. oko 116 stanovnika Ahmića, seoceta u srednjoj Bosni, pobijeno je, uključujući i žene i djecu, a njih oko 24 je ranjeno. Uništeno je 169 kuća i dvije džamije. Žrtve su bili Bošnjaci – civili. Pretresno vijeće se, na osnovu dokaza koji su mu prezentirani u ovom predmetu, uvjerilo da se nije radilo o borbenoj operaciji. (str. 278. Kupreškić i ostali), (str. 4. Bralo)
Primarna svrha masakra bila je da se iz sela istjeraju Bošnjaci, tako što je velik broj njih pobijen, što su im spaljene kuće i stoka, te što su preživjeli protivpravno zatočeni i deportirani u druga područja. Konačni cilj tih djela bio je širenje straha među stanovništvom kako bi se pripadnike te konkretne etničke grupe zauvijek odvratilo od povratka u njihove domove. (str. 278. Kupreškić i ostali)
Napad nije bio tek pojedinačni incident ili incident do kojeg je došlo bez odobrenja i koji je izvršila neposlušna frakcija HVO-a ili Vojne policije. Radilo se o dijelu opće kampanje u dolini rijeke Lašve, čija je namjera bila da se kroz sistematski i rasprostranjeni napad postigne “etničko čišćenje”, što je bio preduslov za neograničenu dominaciju Hrvata na tom području. (str. 280–281. Kupreškić), (str. 210. Kordić i Čerkez)
Tročlana porodica je ubijena prilikom upada u njihovu kuću u Nadiocima. (str. 4. Bralo)
U drugoj polovini aprila 1993. zarobljeno je 14 muškaraca, žena i djece Bošnjaka koji su pobjegli iz svojih kuća poslije napada na Ahmiće i Nadioke, a koji su ubijeni na putu za Kaonik. Više od polovine ubijenih je bilo maloljetno. (str. 5. Bralo)
Na području sela Kratine, vojnici HVO-a su uhapsili tri nenaoružana muškarca Bošnjaka koji su odvedeni u jednu štalu gdje su ispitani, pretučeni i ubijeni u šumarku. (str. 5. Bralo)
Bošnjakinja je protiv svoje volje od polovine maja do jula držana u Bungalovu* i kući na području Nadioka, gdje je podvrgavana nečovječnim postupcima i redovno silovana. (str. 5. Bralo), (str. 43. Furundžija)
*štab jedinice “Džokeri“.
Još neki od zatočenika su nakon ispitivanja pretučeni u Bungalovu. (str. 42. Furundžija)
Zatočeni Bošnjaci su od kraja aprila do početka maja 1993. u selu Kratine natjerani da kopaju rovove i korišteni su kao “živi štitovi” protiv snajperskog djelovanja Armije Bosne i Hercegovine na snage HVO-a. (str. 5. Bralo)
Između 5:00 i 6:00 sati 16. aprila 1993. granatiraju se i napadaju žestokom pješadijskom paljbom razni dijelovi grada Viteza, opljačkane su i spaljene brojne kuće, hapšeno je bošnjačko stanovništvo, vojno sposobni muškarci odvođeni su na mjesta zatočenja ili na linije fronta. (str. 171. Blaškić)
Selo Donja Večeriska je razoreno u napadu HVO-a 16. aprila 1993., dok je u napadu na selo Gaćice 20. aprila 1993. ubijeno nekoliko Bošnjaka i spaljene su kuće. (str. 277. Kordić i Čerkez), (str. 188–189. Blaškić)
U blizini džamije u Starom Vitezu je 18. aprila 1993. eksplodirao kamion-cisterna natovaren sa najmanje 500 kilograma eksploziva. U izuzetno jakoj eksploziji je poginulo najmanje šest, a ranjeno više od 50 osoba, dok je pričinjena znatna materijalna šteta. (str. 171. Blaškić), (str 220–221. Kordić i Čerkez)
Nakon napada na selo Gaćice 20. aprila 1993., grupa od 180 bošnjačkih žena, djece, starijih muškaraca i civila okupljeno je u nekoliko preostalih kuća u izuzetno teškim uslovima, koje je HVO nakon dvije sedmice odveo na teritoriju pod kontrolom bošnjačkih snaga, dok je dio civila iz sela korišten kao živi štit u Vitezu. (str. 232. i 243. Blaškić)
Na Stari Vitez je 18. jula 1993. ispaljena velika količina oružja ručne izrade, takozvanih “beba”, pri čemu su poginuli brojni Bošnjaci. Osim toga, taj dio grada bio je metom višecijevnih raketnih bacača i minobacača. (str. 171–172. Blaškić)
Selo Grbavica je HVO napao 7. septembra 1993., nakon čega su bošnjačke kuće opljačkane i zapaljene. (str. 192. Blaškić)
Osnovna škola u Dubravici je u aprilu 1993. služila kao zatočenički centar HVO-a, gdje je bilo 200 bošnjačkih muškaraca, žena i djece iz sela viteške općine u lošim životnim uslovima. Žene su silovali pripadanici HVO-a i Vojne policije, a drugi zatočenici su tjerani da kopaju rovove. (str. 231. Blaškić), (str. 264. Kordić i Čerkez)
U Domu kulture u Vitezu je od aprila 1993. bilo zatočeno od 300 do 500 bošnjačkih civila. (str. 231. Blaškić)
U kino dvorani u Vitezu je nakon 16. aprila 1993. zatočeno 200-300 muškaraca, Bošnjaka razne dobi, koji su bili izvrgnuti okrutnom postupanju, tjerani da kopaju rovove i korišteni kao taoci i živi štitovi. (str. 262. Kordić i Čerkez)
Zatočenički centar je uspostavljen u Veterinarskoj stanici, gdje su zatvorenici zadržani nekoliko dana. (str. 262. Kordić i Čerkez), (str 230–231. Blaškić)
U zgradi SDK-a su zatočenici držani oko dvije sedmice i odvođeni na kopanje rovova. (str. 263. Kordić i Čerkez), (str. 232. Blaškić)
Mnoge zatočenike iz zatočeničkih centara u Vitezu su vojnici HVO-a prisiljavali da kopaju rovove na liniji fronta, neki od njih bili su ubijeni ili ranjeni. U jednom incidentu vojnici HVO-a jednog su zatočenika ubili, a drugome prijetili. (str. 232. Blaškić)